Преводи

Одјеци

TIŠI OD VODE - ODLOMAK

Ne postoje fotografije sa našeg vjenčanja. U to vrijeme samo su ratni fotoreporteri imali posla. Moglo bi se čak reći da su se, na neki način, mnogi od njih i okoristili haosom, patnjom i užasom, baš kao i oni drugi profiteri. Čast izuzecima. Ali, ko sam ja da upirem prstom, da im bilo šta spočitavam? I koga je briga, uostalom? Koga je briga što sjećanje na sopstveno vjenčanje čuvam u glavi a ne u foto albumu? Kome je stalo do tako trivijalnih stvari, do nevažnih ljudi kao što smo Danilo i ja? Za državu i svijet oko nas mi i nismo ništa drugo nego statističke odrednice u popisu stanovništva, vazduh kroz koji će se, uz propratno zastrašujuće fijukanje, lomiti koplja nekih budućih istoričara, tek poneki redak u datoteci poreske uprave ili eventualno, kad za to dođe pravo vrijeme (a to se često događa), potrošna roba i jeftino topovsko meso. Zašto onda da brinem za taj i takav svijet oko nas? Čemu obziri, pokoravanje normama i pravilima većine? Uostalom, zar nije licemjerno tražiti od mene da se ponašam kao odgovorna građanka, ovdje, gdje me niko ne doživljava kao građanku i gdje niko ni za šta nije odgovoran? 
Ništa se nije promijenilo. I sve više sam ubijeđena da se nikada ništa ne mijenja. I danas, kao i onda, postoje dvije paralelne stvarnosti skučene na istom prostoru – postoje oni i postojimo mi. Nas dvoje. Samo mi smo bitni. Tako je bilo i onoga dana kada smo se vjenčali. Kao da nije bilo nestašice svega, bijede, očaja, sumornih vijesti i još mračnijih prognoza budućnosti. Eh, budućnost... Sa njom je sve i počelo. Te 1993. godine Danilo se, ko zna kako, dokopao albuma „The Future“ Leonarda Cohena. Slušali smo ga često i uporedo sa gomilom neizbježnih grandž bendova. Bio nam je svojevrsni kontrateg na tada aktuelnim muzičkim terazijama. Sjećam se kako smo zavirivali u riječnike pokušavajući da dešifrujemo stihove naslovne „The Future“ i snažne „Democracy“ i kako smo se smijali dok smo se pretvarali da plešemo nekakav srednjovjekovni ples uz šaljivu „Closing Time“. Ali, kada bi zasvirala elegična „Waiting for the Miracle“, sve drugo bi utihnulo. Za tih nepunih osam minuta, nismo slušali samo stihove i muziku. Činilo mi se da smo imali prećutni dogovor da u tim minutama ćulimo uši i osluškujemo ima li nagovještaja da će se neko čudo zaista dogoditi i odagnati bezumlje, britko, kao što buđenje jednim potezom obezglavljuje košmar.

… Ah baby, let's get married,
we've been alone too long.
Let's be alone together.
Let's see if we're that strong.
Yeah let's do something crazy,
something absolutely wrong
while we're waiting
for the miracle, for the miracle to come…^[1]

Priželjkivano čudo nismo dočekali, ali desilo se nešto podjednako važno. Važno za nas i naš mikrokosmos. Nakon ovih stihova, jednog sporog i naoko već viđenog i proživljenog popodneva, Danilo me je zaprosio. I budućnost je počela. Naša budućnost, za koju smo naivno vjerovali da je tornado istorije što je bjesnio oko nas neće uvući u svoj divlji rušilački ples. Naša budućnost, koja je sada posebno nepredvidiva i neizvjesna. Ali i uprkos tome, ja znam da je to za mene jedina moguća budućnost. Ne trebaju mi fotografije. Sve što treba da znam i čega treba da se sjećam nosim u sebi. Fotografije su samo suvišan teret, zaostavština onoga što je bilo. A ja moram da se pobrinem za ono što će biti.
Za njega. Za nas.  
              
   Ništa nije ukazivalo da će taj dan biti drugačiji od prethodnog. I onog prije njega. I onog prije... Obrisi na puškometu, fijuk poneke granate za dobro jutro, psovanje i lokanje, kartanje i prepričavanje poganih nacionalističkih viceva, a za ručak bljutav i rijedak pasulj sa mirisom paljevine. Kapetan Petrić otišao je do glavnog veziste, a Duško je iskoristio njegovo odsustvo kako bi ispalio još poneki rafal iz svog muzičkog arsenala.

…What the hell we fighting for?
Just surrender and it won't hurt at all
You just got time to say your prayers
While you're waiting for the hammer to hammer to fall...^[2]      

Sreća naša što kapetan nije razumio ni riječi. Zbog ove „predaje“ koju pominje Freddie, obojica smo mogli završiti na vojnom sudu. Ovako, samo nas je pogledao i zaurlao:
   – Kakva je to dreka, stoko raspuštena?!

Neobično dobro se sjećam svraba koji sam tada osjetio na jeziku. Imao sam neodoljivu, teško obuzdavajuću želju da mu kažem ko je Farrokh Bulsara, alijas Freddie Mercury. Da mu ispričam ukratko o Boemskoj rapsodiji, o rasponu glasa od četiri oktave, o AIDS-u. O tome kako je taj „drekavac“ rođen na dalekom Zanzibaru, o tome kako je Zanzibar postao dio Tanzanije, o tome kako tamo žive Svahili, porijeklom iz plemena Buntu, baš kao i oni Huti što se u Ruandi godinama istrebljuju sa Tutsima. Ali, na kraju sam ipak pobijedio svrabež i zadovoljio se zamišljenom slikom: vanredno tupav izraz na kapetanovom licu izazvan mješavinom zbunjenosti od količine serviranih podataka i sumnjičavosti zbog riječi Faruk i Tanzanija (u njegovoj interpretaciji – Tarzanija), pleme i istrebljenje.
   – Šta se smješkaš, majmune? Gasi to sranje i dolazi ovamo! Imamo posla... Večeras je ofanziva! – urlao je bečeći se i vitlajući rukama kao da tjera marvu.      

   – Gospođa Mišić?
   – Da. Izvolite.
   – Doktor Borković pored telefona. Zovem vas u vezi sa Danilom. Mislim da treba da se vidimo.
   – Kada da dođem u bolnicu?
   – Ne, ne u bolnicu. Bolje je da se vidimo negdje gdje nas neće ometati. Kafeterija u lobiju hotela. U pet i petnaest. U redu?
   – U redu... Iako ne razumijem zašto tamo, a ne u...
   – Vjerujte mi, ovako je bolje. Moći ćemo razgovarati na miru i dogovoriti se.
   – Koliko novca da ponesem?
   – Molim?
   – Koliko novca je potrebno da se dogovorimo?
   – Ništa, gospođo. Ne treba ni za kafu. Ja častim. Onda, vidimo se?
   – Biću tamo. Jeste li sigurni da ne treba...
   – Siguran! Moram da idem, čekaju me... Hotel, pet i petnaest!

* * *

U SLUČAJU RATA

Danilo: Učili su nas, onomad u školi, kako da se ponašamo u slučaju rata.  
Harms: I? Da li ste ponešto naučili?
Danilo: Ne. Otaljavao sam lekcije, izbjegavao časove... Nalazio sam da je to potpuno bespotrebno i glupo.
Harms: Eto, to je naša nesreća! I vaš primjer potvrđuje koliko je glupost potcijenjena! Glupost treba izučavati, prihvatiti je kao veoma ozbiljnu pojavu. Jer, gluposti nam uvijek rade o glavi. Od dobrih ljudi i pametnih izuma ne treba strahovati.
Danilo: Mislio sam da od rata ne trebamo da strahujemo. Zato nisam pazio na nastavi, zato nisam slušao djeda kada mi je govorio o tome kako se treba ponašati u slučaju rata. To je bilo glupo sa moje strane, priznajem. Mada, mislim da nikakve priče i nikakve lekcije nisu mogle da nas pripreme za ono što se desilo. 
Harms: Ponekad, nažalost, ne pomaže ni znanje, čak ni predskazanje. Čini mi se da sam još 1937. zapisao: Ako je država slična čovjekovom organizmu, onda bih ja u slučaju rata rado živio u peti.
Danilo: Hoćete da kažete, Danilo Ivanoviču, da se od sudbine ne može pobjeći?
Harms: Ne, nikako! I ako postoji, sasvim sam siguran da je sudbini moguće doskočiti. Od gluposti je pak nemoguće pobjeći. Ona je svuda oko nas, u nama i ona nam, (ne rekoh li već?) uvijek radi o glavi... 

(Nema više)

   Izgleda da lijekovi gotovo uopšte ne djeluju. Tek na nekoliko sati podare mi blagost otupjelosti i nesjećanja. A onda me ponovo savladavaju glad i sve one slike koje iznova i uporno vrtim po glavi poput grozomornog kaleidoskopa užasa. Glad mi govori da sam još živ, a sjećanje na slike tog dana hrane zebnju da već istupam jednom nogom iz purgatorijuma i zakoračujem na uzavrelo adsko tlo. U ratu, to je barem jasno, raj ne postoji, ali čudno je kako se čistilište i pakao prepliću, nadopunjuju, kako se granice među njima gube i pomjeraju. Očistiti neki teren, recimo, nema nikakve veze sa čistilištem, ali zato ima sa paklom.
Tog dana u štabu je vladao potpuni metež. Činovi su se prepirali oko nadređenosti po nekim pitanjima, bilo je mnogo galame, rakije i kafe, teških riječi i još teže konfuzije oko toga kako izvesti napad. Ćutao sam i držao se po strani. Doveden u tu zagušljivu sobicu po zadatku, dakle mimo volje, ništa drugo nisam ni mogao. Konačno, glavešine su postigle dogovor, plan akcije bio je definisan i moj posao ucrtavanja detalja napada na kartu mogao je da počne. Ideja je zapravo bila jednostavna: valjalo je izvršiti artiljerijsku pripremu na njihove položaje u selu Gornji Mračaj, a potom iz našeg Donjeg Mračaja pješadijskim „klinovskim“ jurišom probiti liniju fronta u dubinu od cirka dva kilometra i nakon toga krenuti raspoloživim snagama u pravcu istoka i zapada, pretvarajući prvobitni „klin“ u slovo „T“. Nakon što sam završio šrafiranje i detaljno ucrtavanje na blijedoj kopiji topografske karte 1:25.000, plan je bio podijeljen svim jedinicama od kojih se očekivalo učešće u akciji. Nadređeni su prigodnom zdravicom blagoslovili napad, zaključivši još jednom kako je ofanzivi zagarantovan uspjeh. Ili, kako je jedan od komandanata istakao:
   – Ponekad su najjednostavnija rješenja i najefikasnija!
Pretjerani izljevi samohvale i samozadovoljstva nedvosmisleno su ukazivali na to da brkate glavešine nisu predosjećale kako njihov plan može da omane. Tada to ni ja nisam uviđao. Pokazalo se, međutim, da je savršeno jednostavni i jednostavno savršeni plan u lancu realizacije imao jednu slabu kariku. Mene. I lošu kopiju karte na kojoj je bilo gotovo nemoguće razlučiti topografske znake od naziva naselja ili linija izohipsi. No, to možda može da bude tek objašnjenje, ali ne i opravdanje. Isključivo sam ja bio krivac za pokolj koji je uslijedio. Ja sam bio taj koji je za artiljerijski napad označio Donji umjesto Gornjeg Mračaja. Ja sam bio taj, čija je nepažnja dovela do haosa, čije su umorne oči zanavijek sklopile oči desetinama, možda i stotinama drugih. Ja sam bio taj koji je apsurdnom greškom, toliko veličanstveno glupom da je dostojna Harmsa glavom i lulom, zavio u crno nebrojene majke, očeve, djecu, tetke, unučad, sestre, ujne, djedove, braću i rođake na obje zaraćene strane, na sve četiri strane svijeta. Ja sam bio taj koji je jednim potezom kao jednim smrtonosnim crnim dahom zgasnuo žiške u kandelabrima i zasvagda zamračio oba Mračaja. Ja sam taj koji sa tom strahotnom spoznajom treba da živi. Ja sam taj koga noću pohode obogaljene sjene izotkidanih udova i nekoć snažna tjelesa, ali sada pokidanih grkljana, glava zabačenih unatrag i očiju uperenih ka nebu. Ka tebi, Gospode. Zašto si dozvolio da budem dio ovog zla? Zašto si meni nejakom podario tu odgovornost, tu nesrećnu mogućnost da utičem na živote mnogih? Imam li, nakon svega, pravo na nadu, na iskupljenje? I kako da se pročistim od izjedajućih užasa koje proživljavam u sebi, kad ovo što živim nije ni život, ni čistilište? Kako i kuda dalje, Gospode, kad sam za života gurnut u pakao?         

   – Zato što smo rođeni na Balkanu – reče Alen pomalo rezignirano. – To bi mogao biti odgovor na većinu naših pitanja.
   – Misliš, nešto kao Adamsov „42“, samo za ovdašnje ljude? – uzvratila je Radmila uz jedva primjetan smiješak.   
   – Da, ha-ha-ha, baš kao balkanski broj 42!
   – Zašto ne mogu naći posao?
   – Zato što si rođena na Balkanu!
   – Zašto ne mogu da putujem kao normalan svijet, bez viza, pregledanja porodičnog stabla i neugodno detaljne provjere tjelesnih šupljina?
   – Zato što si rođena na Balkanu!
   – Zašto ljudi naporno rade cijelog života da se skuće, a na kraju, ipak, ostaju beskućnici?
   – Zato što su rođeni na Balkanu!
   – Zašto sam nesrećna?
   – Zato što si rođena na Balkanu!
   – Mogli bismo ovu igru vrtjeti unedogled, zar ne? Misliš li da je onima u Burkini Faso ili Zimbabveu gore ili bolje nego nama?
   – E, pa, Rado, pretjera ga! Povlačiš paralele sa Afrikom... Nema se tu šta misliti. Ipak je ovo Evropa!
   – Jes’ Evropa... Sigurna sam da je život protraćiti ovdje grijeh, ali dobro. Možeš li, eto, da nas zamisliš u Norveškoj? Kakvi bismo bili da smo rođeni tamo?
   – Negdje tamo kod Vikinga ili Hiperborejaca? Hm... Otkud ti sada to?
   – Zato sam te i zvala. Danilov doktor je rekao da će pomoći. Sve neophodne papire, dosadašnju kuru liječenja, preporuku, sve će učiniti da ga pošaljemo tamo.
   – Gdje? U Norvešku?
   – Da. Sestra i zet će pokušati da ga tamo ubace na neku kliniku. Ali ne ide to tek tako... Zato ću se naći sa doktorom Borkovićem da preuzmem istoriju bolesti. Mislila sam da, ako mi bude trebala pomoć...
   – Naravno. Znaš da sam uvijek tu. Ionako besposličarim.
   – Super! Hvala ti! Javiću ti novosti... Šta bih ja bez tebe, prijatelju? 
   – E, na to pitanje ti ne može odgovoriti ni „balkanski broj 42“!
   – Hej, luđače, ne počinji! Inače ćemo ostati u „Magelanu“ do jutra.
   – U pravu si. Briši! Ganjaj doktora i te papire... Vidiš da će sve biti u redu!
   – Iz tvojih usta u božije uši!

   Ali, uši Gospodnje kao da su bile zapušene toga dana, a oči Njegove kao da su, poput mojih, bile prekrivene opnom bjeličaste mrene. Moje je sljepilo otvorilo vrata pakla, a trenutak sna koji je ophrvao umorne oči Gospoda, učinio ga je nemoćnim da spriječi nalet zla što je kroz njih provalio. Mora da je tako bilo, iako nije moralo tako da bude. Mojom greškom granate su padale na pogrešno selo. Vidjevši selo u plamenu, njihove jedinice su iskoristile priliku. Nastupile su odlučno i svirepo. Sve što su zatekli živo, utišali su. Što mecima, što noževima, što kundacima. Naša pješadija krenula je prema planu, ali u Donjem Mračaju već je stolovao neprijatelj. Upali su u zasjedu. Skoro svi su izginuli. Čak i oni koji se i danas vjerovatno vode kao nestali, zasigurno su ostavili kosti tamo, na mračajskoj lesnoj zaravni. Nakon šoka i konsolidacije udarili smo svom silinom. Odmazda je bila razorna, žestoka i krvava. Ništa nije ostalo. Niko nije ostao. Nestalo je i škole i crkve i kuća i ljudi i zadruge i ptica i stoke, zbrisani su i ambari i koševi za kukuruz i kokošinjci. Samo je još prašina uporno imitirala život i nikako nije htjela da se slegne. Kao da zemlja teško uzdiše, prašina se dizala, pa primirivala, da bi se već idućeg časa opet podigla puneći nozdrve smradom smrti i dodatno magleći vidik ionako zaslijepljenim vojnicima. Ne znam šta je bilo kasnije, ali sumnjam da je iz prašine, kostiju, pepela, praha i gareži išta niklo. Na takvom polju zalivenom grijehom ne može da nikne ništa dobro, ništa zdravo. Kazna za mene, grešnog vodonošu i nakaznog krstitelja koji sam taj djelić planete krstio ognjem i smrtonosnom paljbom namjesto vodom, bila je blaga. Preblaga, zaista, mada sumnjam da bi i neka mnogo gora umanjila muke kroz koje sam prolazio, kroz koje prolazim i danas. Odluka kapetana Petrića da mi odredi sedam dana samice i da mi uskrati poštedu bila je potpuno neočekivana. Do dana današnjeg nisam načisto u vezi sa tim: da li sam tako smiješnu kaznu dobio zbog toga što su za Petrića oni izginuli ljudi bili tek brojevi, statistika, ili zato što je bio svjestan da sam, tako jezivo zgriješeći, samom sebi i najgori sudija i najveća kazna.
   – Dešava se... – rekao je tiho, gledajući preko mog ramena u daljinu kojom je još uvijek odzvanjala tutnjava detonacija.

Dešava se. To je to? Sve je, dakle, lutrija?! Puka slučajnost?! Ako je zaista tako, kapetane, onda nema Boga! Kome onda da se molimo za oprost za sve što smo učinili? Ko će onda da me zaštiti od duhova stradalnika koji me progone, od kletvi njihovih bližnjih koje me sustižu kad god im pomenu imena, kad god im dragi pokojnici u sjećanja zavire? Ko će, ako Njega nema, da me spase od mene samoga? Zaslužujem li uopšte spasenje i ljubav? Upravo ovakva pitanja ispunjavala su moju zatočeničku samotnost. Brzina kojom su se pitanja množila i lakoća kojom su me obesnaživala bili su jasni nagovještaji da će narastajuća horda neodgovorenih pitanja nastaviti da se hrani mnome i nakon odsluženja kazne. Da me ništi iz dana u dan i da me ždere pretvarajući me u utvaru nižu od trave i tišu od vode. U avet nedostojnu života, što je, činilo mi se, pravičnija kazna za moj grijeh.
   Po izlasku iz samice učinio sam jedino što sam mogao. Tačnije, u pitanju su bile tri stvari. Najprije sam zapalio svijeću za Duška čiju su unakaženu i nadutu strvinu donijeli nekoliko dana nakon završetka borbi. Potom sam, uprkos tome što je to svima tada izgledalo neumjesno, pustio pjesmu njemu u pomen:

...Now the sun's gone to hell
And the moon's riding high
Let me bid you farewell
Every man has to die
But it's written in the starlight
And every line on your palm
We're fools to make war
On our brothers in arms.^[3]

Nakon toga sam se zakleo da Radmili nikada neću pričati o ovome. Za nju, ovo treba da ostane tajna. Za Njega, ako ga ima, to će biti najčešći predmet moje Svete tajne pokajanja.

* * *

MOLITVA

Harms: Kako vidim, nema vam druge nego vjerovati i moliti se.
Danilo: Teško je...
Harms: Znam. Želite da znate odgovore, kao što sam i ja želio, a svjesni ste da tu ni knjige ni ljudi nisu od pomoći.
Danilo: Nakon svega, najiskrenije sam počeo da sumnjam da li uopšte ima pomoći, Danilo Ivanoviču. To osjećanje me, i ovako malaksalog, još dodatno razdire i obeshrabruje. 
Harms: Čak i u očajanju, obraćajte se Bogu. Tako sam i ja činio, u mnogostrukim bezizlazima svojim. Ali, još nije vrijeme za to, jer pred vama je bitka. Očajnici se ne bore, oni samo nijemo polažu oružje.
Danilo: Kakva bitka, Danilo Ivanoviču?
Harms: Svevremeni okršaj sa smislom. To je isti onaj sukob zbog kojeg sam davno nekada molio Gospoda za snagu. Sjećate li se moje „Molitve pred san“?
Danilo: Maglovito.
Harms: Sjetite se! I prije no što vas obuzme košmar, izrecite je u sebi. Na kraju, odmoći sigurno neće...
Danilo: Dakle, molitva?
Harms: Molitva!      

(Nema više)

^[1] Leonard Cohen, „Waiting for the Miracle“, album: „The Future“

^[2] Queen, „Hammer to Fall“, album: „The Works“

^[3] Dire Straits, „Brothers in Arms“, album: „Brothers in Arms“

Издања

"Ми у магли", поезија (2015, Друштво за афирмацију културе – ПРЕСИНГ, Младеновац)

Ново