Преводи

Одјеци

 

   

ARHETIPSKE  PREDSTAVE  I  ARHETIPSKI  NIVO U  NJEGOŠEVOM  KNJIŽEVNOM  DJELU 

Arhetipovi igraju veoma važnu ulogu u kolektivnom nesvjesnom. To su elementarne ili primarne ideje (pra-pra slike) sa naglašenom emocionalnom os­novom. Arhetipski sadržaji se odnose na akumulirano kolektivno iskustvo svih naših predaka i oni uspostavljaju kontinuitet sa duhovnim nasljeđem kada je taj kontinuitet doveden u pitanje. Ukoliko se govori o nekoj univerzalnoj duhovnoj vrijednosti (tradicija, običaji, mitovi, jezik itd), onda su to arhetipovi koji su nam dostupni posredstvom individualnih snova, ali i posredstvom religijskih predstava, obreda i mitova kao kolektivnih snova. Arhetipovi su po sebi nesaznatljivi, ali njihove raznovrsne predstave koje sadrže odgovarajuće emocionalne naboje zbog svoje ambivalentnosti mogu da dobiju različita pozitivna ili negativna značenja. Tako, na primjer, postoji arhetip (pra-pra slika, imidž) majke koji je svojs­tven svim pripadnicima ljudske vrste i čitavoj istoriji ljudskog roda i materinstva. Međutim, lična percepcija, pamćenje, iskustvo i nesvjesni procesi nekog pojedinca o sopstvenoj majci mogu da se značajno razlikuju od arhetipa majke u kolektivnom nesvjesnom. Upravo te razlike između individualnog iskustva o predstavi majke i arhetipa majke u kolektiv­nom nesvjesnom mogu biti uzrok mnogih unutrašnjih konflikata poje­dinca.

Izučavanjem i istraživanjem mitova, običaja, kultura, tradicije, jezika, umjetnosti, snova, vizija, halu­cinacija i slično (čime se Jung dosta bavio) mogu se dobiti korisne in­formacije o arhetipovima u našem kolektivnom nesvjesnom. U mnogim oblastima čovjekovog stvaralačkog rada prisutni su i arhetipski sadržaji koje pojedinac može da koristi za stvaranje nekog originalnog djela u bilo kojoj oblasti umjetničkog stvaranja (književno, muzičko ili likovno stvaralaštvo itd). Ovdje ćemo kao ilustraciju nešto više govoriti o arhetipovima i arhetipskim predstavama u književnom djelu našeg velikog pjesnika Petra Petrovića Njegoša.

Petar Petrović Njegoš ili vladika Rade rođen je 1813. godine u Njegušima, kao drugi sin Tome Markova Petrovića i Ivane Proroković. Na krštenju je Njegoš dobio ime Radivoje. Kada je postao crnogorski vladika, on se potpisivao samo kaluđerskim imenom - Petar i prezimenom - Petrović. Narod ga je ipak više pamtio pod imenom vladika Rade, a vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica, koji ga je odredio za svog nasljednika. Nije tačno poznato zbog čega je uzeo dodatak Njegoš, a ne Njeguš, kao što bi trebalo prema imenu njegova plemena i najužeg zavičaja. Pretpostavlja se da je to preuzeo od strica vladike Petra I, koji je ponekad uz svoje prezime dodavao Njegoš, a ne Njeguš. Upravo taj njegov stric, vladika Petar I, doveo ga je 1825. godine kod sebe da ga školuje i priprema za svog nasljednika. On je ranije, za nasljednika pripremao Njegoševa brata od strica, Đorđija, koji se školovao u Rusiji, ali je ovaj više volio vojsku i oficirski poziv.

Švajcarski psiholog Jung (C. G. Jung) je razvio svoju psihodinamsku teoriju ličnosti. Jedan od ra­zloga zbog kojih se Jung razišao sa Frojdom (S. Freud) je i taj što je on pretpos­tavljao da postoje dva različita nesvjesna procesa. Jedan je lično nesv­jesno ili individualno nesvjesno (slično Frojdovom shvatanju nesvjesnog), a drugi je kolektivno nesvjesno – što predstavlja potpuno nov pojam sa novom teorijskom osnovom. Šta je kolektivno nesvjesno? Nasuprot ličnom nesvjesnom, čiju sadržinu čini lično ili indivi­dualno iskustvo - kolektivno nesvjesno odražava akumulirano iskustvo naših predaka ili, bolje rečeno, cjelokupno prošlo iskustvo ljudske vrste. Prema Jungu, svaka pojedinačna ličnost ili individua predstavlja rezervoar takvog akumuliranog kolektivnog iskustva ljudske vrste. Jung tvrdi da to kolektivno nesvjesno iskustvo nikad nije direktno dostupno svijesti pojedinca, premda ima veliki uticaj na njegovo po­našanje. To kolektivno nesvjesno je univerzalno za sve pojedince ljudske vrste i ogleda se u tome da se svaki pojedinac, ma kojoj rasi ili narodu pri­padao i ma gdje živio, u sličnim situacijama ponaša na sličan način. Ma koliko je pojam kolektivnog nesvjesnog originalan i nešto novo u psihologiji, on je, isto toliko, dosta nejasan i kontroverzan. Možda čak i najkontroverzniji aspekt Jungove teorije.

Tako se dogodilo da jedan drugi dječak iz plemena vladike Petra I, njegov drugi sinovac Rade, sin vladičinog drugog brata Tome, bude određen za nasljednika. Vladika Petar I, već u dubokoj starosti, ovaj put se nije usuđivao da u Rusiju šalje i ovog svog nasljednika i mladi Rade se učio kod kuće, po slučaju i neredovno. Tradicija je nalagala da vladar Crne Gore bude vladika, pa se mladi Rade, kasnije Njegoš, spremao i za taj poziv. Školu je kratko vrijeme učio u cetinjskom manastiru kod kaluđera Misaila, a kasnije i u Boki Kotorskoj kod učenog monaha Josifa Tropovića. Takvo je bilo njegovo vaspitanje do 1828. godine, kada ga je stric vladika Petar I odredio za nasljednika. Tada mu je stric doveo za učitelja Simu Milutinovića, srpskog pjesnika. Poslije stričeve smrti, 1830. godine, Njegoš se zakaluđerio i primio upravu nad Crnom Gorom. Dakle, imao je tad samo sedamnaest godina. Nedugo poslije toga (1833) putovao je u Petrograd, gdje se zavladičio. Tako je on postao prvi crnogorski vladika posvećen u Rusiji. Njegoš je tada ostao u Rusiji nekoliko mjeseci i mnogo naučio viđajući se sa istaknutim ljudima i gledajući uređenje ruske države, kako bi mu sve to koristilo da unaprijedi i Crnu Goru. Po povratku iz Rusije donio je i slova za štampariju i otvorio školu sa internatom.

U Petrograd je išao još jednom, ali sada samo zbog državnih poslova. Bilo je to 1837. godine. Putovao je i u Beč, i to dva puta, kao i u Italiju radi razgledanja umjetničkih spomenika i liječenja. Tako je zimu 1850. proveo u Napulju, teško bolestan. Umro je na Cetinju 1851. i sahranjen u kapelici na vrhu Lovćena, po njegovoj izraženoj želji.

Njegoš je bio i vjerski i svjetovni poglavar svoga naroda. Kada je došao na vlast odmah je počeo da uvodi red i unapređuje i modernizuje državu i njenu upravu. Podiže škole, osniva sudove, izgrađuje puteve, postepeno uzima vlast u svoje ruke i uvodi poreze. U jednoj patrijarhalnoj i dosta zaostaloj sredini to nije išlo lako i sam je duševno patio zbog toga. Kako ga se sve to dojmilo, vidi se i iz ovih njegovih riječi: Ja sam vladar među varvarima i varvarin među vladarima.

Njegoš je od prvih godina svoje vladavine stalno razmišljao o oslobađanju svih Južnih Slovena, i od Turaka i od Austrijanaca i od Mađara. Na tome je mnogo radio, kao što je uporedo stvarao i svoje književno djelo. Zato se za Njegoša može kazati da je on uporedo sa vladarskim životom imao još jedan život, život pjesnika. Mnogi su isticali da je Njegoš, i u najtežim trenucima svoga života, i u najvećim nevoljama male Crne Gore, stvarao i svoje pjesničko djelo. Pošto se Njegoš nije redovno školovao, niti se učio na višim školama, on je svoje prvo učenje dobio od narodnih guslara i primorskih kaluđera. Kada mu je učitelj postao Sima Milutinović-Sarajlija, koji ni sam iza sebe nije imao redovno školovanje, razvio je u njemu ljubav za narodnu poeziju, ukazujući mu na njene ljepote, i podsticao ga je na pisanje. Učitelj je to mogao postići kod svog učenika, jer su i jedan i drugi imali i smisla i sposobnosti za to. Kroz razgovor mladog Njegoša sa svojim učiteljem, kod njega se proširio pjesnički interes i dar, kao i bogatstvo njegovog izraza. Da je Njegoš bio čovjek velike kulture i poznavalac stranih jezika (čitao je djela francuskih, ruskih i italijanskih pjesnika i to u originalu), moglo se vidjeti i po njegovoj biblioteci koja je govorila o tome da je on poznavao Puškina i rusku poeziju prije njega, a takođe i Lamartina, Bajrona, Miltona i druge. Već je rečeno da je Sima Milutinović razvio kod njega posebno ljubav prema narodnoj poeziji i upućivao ga u mitologiju (punu arhetipskih sadržaja) i klasičnu starinu uopšte. Upravo sadržaje kao što su mitološki rječnici i sklonost prema arhaizmima, Njegoš je primio od svoga učitelja Sime Milutinovića. Na njega je dosta uticao još jedan srpski pjesnik toga vremena koji se zvao Lukijan Mušicki. Preko Mušickog on je zavolio i bolje upoznao antički klasicizam, a posebno Homera i njegova djela, ali i druge antičke pisce.

Dva najznačajnija Njegoševa djela su Luča mikrokozma i Gorski vijenac. B. Kovačević (1953) ističe kako se često Luča posmatra kao potpuno odvojeno djelo od Vijenca, što je, kako on kaže, pogrešno, jer i jedan i drugi spjev prožima ista misao:

 "U Luči se vodi borba između harmonije i haosa, svetlosti i mraka, dobra i zla; u Vijencu se ova ista borba prenosi na zemlju i životnu stvarnost, u Crnu Goru. Od prvog stiha vladike Danila do poslednje reči igumana Stefana vidi se kako su Crnogorci za pobedu etičkih načela, a njihovi protivnici za tijumf sile i zla. Mnoga misao i mnogi gest u Gorskom vijencu imaju svoju paralelu u Luči; samo dok je u Luči sve dato apsolutno, u Gorskom vijencu ta ista ideja razvija se konkretizovana u crnogorskoj stvarnosti. Ovaj paralelizam postoji, naravno, samo u koncepcijama Njegoševih dela. U svemu ostalom Gorski vijenac je iznad njegovih drugih dela, kao što je Faust iznad ostalih Geteovih tvorevina. On je vrhunac stvaranja jednog pesnika i vladara koji svoj život nije odvajao od života svog naroda, te je kosovski udes osećao kao svoju ličnu tragediju. Otuda je Gorski vijenac sinteza našeg narodnog duha i vrhunac našeg pesničkog izraza; jedino delo u narodnom stihu u kome je umetnik uspeo da prevaziđe narodnu pesmu. Ono što su Eshil i Sofokle za staru grčku poeziju i kulturu, to je Njegoš za nas. Kao što su helenske tragedije izrazile najveće patnje koje su stari Grci postavljali čoveku i svom narodu, tako je i Gorski vijenac dao naše patnje i naše odgovore o svetu i našoj sudbini u njemu... Ovdje valja napomenuti da Njegoš u književnosti nije učestvovao samo sa svojim pesničkim delom. Njegove veze sa Vukom, Simom Milutinovićem-Sarajlijom, Ljubomirom Nenadovićem, Matijom Banom i još nekim srpskim piscima, takođe su od kulturno-istorijskog značaja....U cetinjskoj štampariji, o trošku Crne Gore i Njegoša, objavljeno je osim Njegoševih, Vukovih i Milutinovićevih dela, još nekoliko izdanja važnih za našu kulturnu istoriju: pet godišta almanaha Grlice, prva srpska gramatika sastavljena za crnogorsku mladež, prvi srpski bukvar za crnogorske škole i nekoliko crnogorskih knjiga."

Poznato je i to da je Njegoš počeo da piše veoma rano i to još kao dječak. Ti njegovi prvi pjesnički radovi bili su kratki i sasvim u duhu narodne poezije. Sima Milutinović, njegov učitelj, u svojim zbirkama narodnih pjesama uvrstio je i pet za koje tvrdi da su Njegoševe. Kasnije je Njegoš sam objavio dvije zbirke pjesama u kojima se već naslućivao genijalni pjesnik Luče mikrokozme i Gorskog vijenca.

 Ovdje će se detaljnije govoriti samo o nekim arhetipovima i arhetipskim predstavama u Njegoševom pjesničkom djelu. J. Striković (1980) ističe da je Njegoševo djelo obojeno snažnim emocijama, što je karakteristično za sve arhetipske sadržaje. Na taj način genijalni pjesnik uspijeva da izazove intenzivni doživljaj kod čitaoca. Njegoš to postiže jakim opisima spoljašnjih i unutrašnjih stanja i psiholoških momenata. Na taj način se čitlac ne ostavlja ravnodušnim prema pitanjima lične slobode, njene vrijednosti i potrebe njenog čuvanja. Naglašavajući da je čovjek ne samo razumsko, već i emotivno biće, on je želio da visoke principe ljudske slobode učini trajnom potrebom čovjeka i njegovog razuma. Tako se u proces stvaranja uključuje i intuicija koja se često odnosi i na "odvojenu stvarnost". To govori i o tome da pojedinci koji posjeduju to intuitivno mišljenje imaju i širi ugao viđenja, tj. oni vide i ono što nije dostupno običnom čovjeku. Na taj način mišljenje postaje potpunije, jer se sagledavanjem novih elemenata može doći i do novih zaključaka, kao i otkrivanja novih pojmovа i zakonitosti.

Svi se slažu da i Njegoševo književno djelo, svojom kompozicijom i umjetničkom vrijednošću, prevazilazi i vrijeme i prostor u kojem je nastalo. Kako je i naznačeno u podnaslovu ovog rada, ovdje ćemo samo nešto više govoriti o nekim psihološkim aspektima i arhetipskim sadržajima u Njegoševom djelu. U arhetipskom nasljeđu (mitovi, simboli i narodna predanja) Njegoš je našao bogatu riznicu za svoje pjesničko i književno stvaralaštvo. J. Striković ističe da je naš genijalni pjesnik veoma rano osjetio vrijednost te arhetipske riznice i vrijednost arhetipskih sadržaja, kao što su arhetipske predstave, predačko iskustvo i različiti simboli zasićeni emotivnim nabojem. J. Striković (1980) u svom djelu Putevima Njegoševe psihoanalize kaže:

"Njegoš je najneposrednije u sebi sagledao psihički mikrokosmos u kome se projektuje i vjekovni duševni makrokosmos. Time se kao najdirektnijim ključem vješto služio. Budući da je u sebi nosio crte svoga naroda i sredine, uspio je da u svijesti ostvari i subjekat i objekat svoga posmatranja. Originalnost ovog fenomena ogleda se u Njegoševoj sposobnosti da objektivizira subjektivne doživljaje…Njegov psihički život je bio duboko prožiman kolektivnim nesvjesnim, simbolima i arhetipovima koji su naprosto izlijetali iz nesvjesnog dijela njegove psihe. Njegoš je toga bio duboko svjestan, pa otud i potiču napadi na njega kao na nereligiozno svešteno lice. U našim nacionalnim kulturama u mit su ušle mnoge istorijske ličnosti čiji su se podvizi prenosili s koljena na koljeno i doista postale arhetipovi za ovo podneblje. Takav je slučaj sa Obilićem, i zbog toga nije nikakvo čudo što svi okupljeni u Gorskom vijencu pričaju san u kome su sanjali Obilića*.

*Naši poznati psiholozi B. Stevanović i J. Striković se ne slažu sa Jungovim učenjem o biološkoj onovi arhetipova i njegovim shvatanjem nasljednog predačkog iskustva. U njihovoj analizi u konkretnom slučaju o kome je ovdje riječ isključuje se genetski faktor u prenošenju arhetipa (mita) Obilića. Tu se samo radi o predanju koje se prenosi s generacije na generaciju. Dakle, ne radi se tu o biološkom nasljeđu, već o nasljeđivanom iskustvu od jedne generacije do druge i to vijekovima.

U Njegoševom stvaralaštvu nailazimo na veoma velik broj simbola. Na početku svog stvaranja on se opredijelio za simbole luča, zraka, svjetlost, plam i tim simbolima će ostati vjeran do kraja života. Već u ranim refleksivnim pjesmama osjeća se stalno prisustvo ovih simbola kao dijela njegovog duševnog bitisanja. Mogao bi se steći utisak, da ovaj pjesnik rijetko koju misao može da saopšti bez svojih simbola. Preko ovih simbola on, u stvari, naoružava misao atributima koji pojačavaju njenu moć u raznim vidovima (da bude brza kao iskra, moćna kao luča, da rastjeruje tamu neznanja itd). Sazrijevanjem pjesnikove misli širili su se i njegovi duhovni horizonti, a luča, zraka, svjetlost - mijenjaju svoju funkciju u pjesnikovom stvaralaštvu. Svi ovi simboli i njihovi transformisani oblici (oganj blaženstva, plam elektrizma itd) imaju i funkciju u ekonomisanju riječima, radi postizanja jačeg pjesničkog izraza, a i da se dobije veća preciznost u asocijacijama, odnosno u mišljenju i saznanju."

U daljoj analizi uloge simbola i snova u pjesničkom stvaralaštvu kod Njegoša, J. Striković povlači i paralelu u tumačenju snova kao omiljene teme kod psihoanalitičara, filozofa i umjetnika (Frojd, Bahtin, Aristotel, Kant, Šopenhauer, Dostojevski). Tumačenjem simbola u snovima ličnosti iz Gorskog vijenca Striković ne dovodi u sumnju bilo koju teoriju, niti joj se suprotstavlja, već nastoji da na osnovu specifičnosti podneblja, događaja, i života o kome je riječ, uopšte, da snovima smisao koji zaslužuju. Striković je, kako sam kaže, prihvatio eklektički stav u tumačenju snova u Njegoševom pjesničkom djelu. On ističe da je kroz opise snova u svom književnom djelu naš genijalni pjesnik izrazio krajnji optimizam, vjeru u pobjedu dobra nad zlom i tako ih je dobro i realistički opisao da ne ostavljaju nimalo sumnje u postojanje takvih snova. Snovi koje je Njegoš opisao u svojim djelima, snovi su zdravih ljudi i ratnika i njihovog svakodnevnog života. Kroz opise kolektivnog sna pjesnik Gorskog vijenca je vjerovatno iznio zajedničke težnje za slobodom kao najvišim principom u njegovom narodu. O kolektivnim snovima u Njegoševom pjesničkom djelu, Striković dalje kaže:

 "U Gorskom vijencu susrećemo više lica koja pričaju svoje snove, a imamo i jedan rijedak fenomen kolektivnog sna. Izjutra, kako nam to pjesnik objašnjava, 30-40 ljudi ustaje i priča isti san, tj. svi su vidjeli istu ličnost. Polazeći od činjenice da svaki čovjek ima svoj duhovni dnevni i noćni život, svoje svijetle i mračne trenutke, svoj razum i svoju iracionalnost, pokušaćemo da ove snove sagledamo u svim dimenzijama koje nam je umjetnik omogućio. Kolektivni san, koliko god izgledao jasan, krije u sebi specifičnu enigmatičnost i njemu se mora prići sa više strana. Već smo pomenuli da se Obilić javlja kao simbol ili mit kod svakog crnogorskog borca. Njegov lik je stalno na 'straži', ukliješten negdje između dijelova ega, negdje u njegovom centru ili u neposrednoj blizini. Surova i nemilosrdna stvarnost koja je pritiskala crnogorski narod odslikava se u duši svakog njegovog pripadnika. Pojam kolektivnog ne odnosi se samo na pojedine psihičke sadržaje, već i na cijele funkcije, kao što je mišljenje, osjećanja, pa i na snove. Zar bi umjetnik bez razloga izveo na pozornicu pedesetak osoba da pričaju svoje snove? Doduše, kroz snove je dao i ostale ljudske dimenzije, ali većina snijevačkih elemenata svodi se na kolektivne, zajedničke ciljeve i preokupacije.

Proučavanjem kolektivnog nesvjesnog saznalo se da kad god se jedan arhetip pojavi u snu ili mašti, on donosi sa sobom energiju koja fascinirajuće podstiče na akciju. Da bi opravdao ovaj kolektivni san, Njegoš je u tu grupu ljudi uveo i jednu od najviđenijih ličnosti svoga djela. Kod svih njih te neobične noći, iz sfere njihovog nesvjesnog javlja se isti arhetip: Obilić kao simbol pravde, grom koji uništava tlačitelje. Krstario je Obilić cijele noći po duhovnom životu tih ratnika koji su se spremali da sjutra dostojanstveno odu u smrt. Pojaviće se Obilić tamo gdje stvaralačka mašta svakog ratnika ponaosob želi da ostvari podvig. To je trenutak kada svojim činom svi mogu da se izjednače sa Obilićem. Momenat nastanka arhetipske situacije obilježen je posebnim emocionalnim tonusom, jer je san prethodio zakletvi. I sama pomisao tih ratnika na zakletvu i obavezu koja ih čeka narednog dana, pokrenula je zategnute strune iz čije je materijalnosti jeknuo rezak, gromki glas: 'O Miloše, ko ti ne zavidi?' U osnovi svega je borba između dobra i zla, pravde i nepravde, pri čemu su čak i snovi na strani pravde; uz njihovu pomoć, djelimično se sagledava i perspektiva.

U tome kako se čovjek postavio prema stvarnosti i leži osnova za tumačenje snova. Kroz snove se poznaju samo one stvari koje uznemiruju naše spokojstvo. Na osnovu gotovo svih snova u Gorskom vijencu, možemo jasno sagledati problematiku kojom su zaokupljeni Danilovi saplemenici. Zbog svega toga nije slučajno što je pjesnik izveo ovoliko ljudi da pričaju svoje snove. On je osjetio (anticipirajući Jungovo mišljenje) da jedinka nije u stanju sama da iskoristi svoje potencijale, da to može učiniti tek onda ako dio njene aktivnosti dolazi od kolektivnih predstava. Tada kada je opasnost prijetila sa svake strane, kada je smrt kucala na svačija vrata, kada je prijetila opasnost opstanku nacije, pjesnik je aktivirao nešto kolektivno, što je do tada izbijalo samo sporadično. Tako je i kroz san stavljeno na znanje svim snijevačima da pronađu puteve do najplemenitijih rudnika koji bi inače ostali prepušteni zubu vremena u bezvremenosti."

Kod nekih ličnosti u Gorskom vijencu (knez Rogan, knez Bajko, knez Obrad i drugi) može se uočiti i princip sinhroniciteta o kome je kasnije govorio i Jung. Kod Junga se ideja o sinhroničnosti temelji na pretpostavci o unutrašnjem nesvjesnom stanju, što povezuje fizički događaj sa psihičkim uslovom; događaj koji izgleda sporedan ili slučajan može biti fizički smislen, a njegov smisao često simbolički izražavaju snovi koji se podudaraju s tim događajem. Pjesnik ovako daje san kneza Rogana (Gorski vijenac, stih 1377-1380):

‚Ja ću pričat, kad svi ostaviste:

Viđeh na san Draška Popovića;

A meni se ka u zarok stjeca,

I reka bih, eto ga niz polje.

 

J. Striković ističe da su snovi proizvod složenih interakcija psihičkih aktivnosti. Nestrpljenje i iščekivanje, kada su u snu snažno emocionalno obojeni, znak su anticipiranog događaja koji će uslijediti. To je kao nekakva prekognicija čiji su sadržaji prodrli iz nesvjesne i nalaze se u predsvjesnoj sferi. Zato su fenomeni prekognicije i intuicije u dosta bliskoj vezi. Upravo na taj način je i Jung prvi objasnio fenomen sinhroniciteta i taj njegov originalni pronalazak predstavlja novi put u tumačenju snova. Fenomen sinhroniciteta, prema Jungu, označava istovremenost unutrašnjih i spoljašnjih događaja bez zajedničke uzročnosti. Striković zato kaže: "San kneza Rogana jasno nam ilustruje Jungovo tvrđenje. Jung smatra da se u osnovi ovakve sinhroničnosti kriju arhetipovi koji djeluju u nesvjesnom dijelu osobe koja sanja. Čim zapazimo da se određeni tipovi događaja podudaraju u određeno vrijeme, počinjemo shvatati mišljenje Kineza, po kojem se neke medicinske i filozofske teorije mogu bazirati na fenomenu značenjskih istovremenosti. Jung dalje navodi da se kod Kineza nije pitalo što je čemu uzrok, nego šta se sa čim 'voli' zbiti. Po svoj prilici, sinhronih događaja daleko je više nego što ih mi registrujemo; razlog toga neregistrovanog nalazi se u činjenici da pojedinac nije naučio da uviđa sličnost snova i da ih osmišljava. U procesu individuacije, fenomen sinhroničnosti uvijek je prisutan. Knez Rogan nije slučajno sanjao Draška Popovića, koji je pošao u Mletke da donese pomoć za predstojeći oružani sukob. Rogan je vjerovatno intenzivno razmišljao o njegovom povratku. Sinhroničnost, arhetipovi i simboli daleko su od potpunog razumijevanja, ali je sigurno da djeluju snažno na sve oblike ljudske djelatnosti i ponašanja. Poznato je da arhetipovi i simboli mogu djelovati na naše psihičko stanje na dva načina: stvaralački i razorno. San kneza Bajka mogao je uništiti ovu ličnost, ali zahvaljujući njegovoj trezvenosti i potencijalnom očekivanju, to se nije dogodilo. Neke karakterološke osobine, namjere i čovjekove duševne patnje često se bolje mogu sagledati iz snova nego iz riječi i ponašanja. Naravno, ovo ekstremno shvatanje ne treba apriori prihvatiti, ali ni zanemariti, bar pri tumačenju snova iz Gorskog vijenca. U opisanim snovima, koji nijesu enigmatični, nema nikakve fantastike niti nadzemaljskih sila. Njegoš je i ovom prilikom prodro u duhovni život ljudi koji su ispunjavali njegovo podneblje i njegovo vrijeme; on je uporno, pažljivo i dugo proučavao stvarnost, upoznao najdublje svoje savremenike sa svima njihovim osobenostima, njihov rad, njihovu dušu, lične osobine, kao i o čemu razgovaraju s drugima, što misle u sebi, kako vole, mrze, plaču, kako se raduju i, eto, kako snijevaju."

Već smo kazali da je pojam kolektivnog nesvjesnog i njegov sadržaj (arhetipove i arhetipske predstave) prvi u psihologiju uveo Karl Gustav Jung, a Njegoš se u svojim pjesničkim djelima, posebno Luči mikrokozmi i Gorskom vijencu, koristio tim sadržajima znatno prije Junga. Prema Jungovoj teoriji ličnosti, postoje dva različita nesvjesna procesa: Jedan je lično nesvjesno, a drugi je kolektivno nesvjesno. Nasuprot ličnom nesvjesnom, čiju sadržinu čini lično i individualno iskustvo, kolektivno nesvjesno odražava cjelokupno akumulirano iskustvo naših predaka. Svaka pojedinačna ličnost predstavlja rezervoar takvog akumuliranog iskustva ljudske vrste. Tu se dalje tvrdi da to kolektivno nesvjesno nikad nije direktno dostupno svijesti pojedinca, premda ima veliki uticaj na njegovo ponašanje. Sadržinu nesvjesnog čine arhetipske predstave, tj. praiskonske slike koje se javljaju kroz različite simbole u snovima, mitovima, bajkama i legendama svih naroda svijeta. To nadindividualno iskustvo ili kolektivno nesvjesno sadrži nepregledan broj arhetipskih predstava koje su i samim svojim nosiocima obično skrivene, a u prostor svijesti prodiru tek u graničnim situacijama. To su tzv. predsvjesna stanja ili ona stanja gdje nesvjesni sadržaji graniče, dodiruju, miješaju i dospijevaju u svjesne sadržaje u snovima, stanjima pomračenja svijesti, za vrijeme epilepsije itd. Arhetipovi igraju veoma važnu ulogu u kolektivnom nesvjesnom. To su elementarne ili primarne ideje i predstave sa naglašenom emocionalnom osnovom. Izučavanjem mitova, umjetnosti, snova, vizija, halucinacija i slično, čime se Jung dosta bavio, mogu se dobiti korisne informacije o arhetipovima i arhetipskim predstavama u našem kolektivnom nesvjesnom. Arhetipovi igraju veoma važnu ulogu u kolektivnom nesvjesnom. To su elementarne ili primarne ideje (pra-pra slike) sa naglašenom emocionalnom os­novom. Arhetipski sadržaji se odnose na akumulirano kolektivno iskustvo svih naših predaka i oni uspostavljaju kontinuitet sa duhovnim nasljeđem kada je taj kontinuitet doveden u pitanje. Ukoliko se govori o nekoj univerzalnoj duhovnoj vrijednosti (tradicija, običaji, mitovi, jezik itd), onda su to arhetipovi koji su nam dostupni posredstvom individualnih snova, ali i posredstvom religijskih predstava, obreda i mitova kao kolektivnih snova. Arhetipovi su po sebi nesaznatljivi, ali njihove raznovrsne predstave koje sadrže odgovarajuće emocionalne naboje zbog svoje ambivalentnosti mogu da dobiju različita pozitivna ili negativna značenja

 Prema Jungovoj analitičkoj teoriji (i dubinskoj psihologiji uopšte) dušu čine predstave, koje nam pomažu da održimo našu vezu sa prošlošću. Te kolektivne predstave su pra-pra slike naših predaka i njihova života. Savremeno pretjerano uzdanje u sadašnjost ili budućnost, a nikad u prošlost (i zanemarivanje prošlosti), ima pogubno dejstvo na psihu pojedinca i cijele zajednice kojoj on pripada. Zato Jung i smatra da kad se dogodi da smo odsječeni od prošlosti, ne možemo izbjeći konačnom osjećaju ništavila koji budućnost na sebe preuzima. Srpski narod, kao i svaki drugi narod, ima svoje arhetipove i arhetipske predstave koje mu omogućuju da održi svoju vezu sa svojom prošlošću. Jedna takva arhetipska predstava kod srpskog naroda vezana je i za Kosovsku epopeju. Ta predstava je, prema V. Popoviću (2005), naše imaginalno pronicanje u našu prošlost. To je glas koji nam dopire iz davnina, ali nedovoljno ga čujemo i razumijemo, nalikuje liku iz tmine čiji se obrisi jedva naziru, srodno je davno zaboravljenom drugu iz djetinjstva i zato nam djeluje nekako poznato i blisko, ali opet ne sasvim jasno. Oni koji nedovoljno poznaju istoriju našeg naroda i Kosovsku epopeju sa tako naglašenom emotivnom, tj. arhetipskom osnovom, ne mogu da razumiju ni zašto se srpski narod tako grčevito opire oduzimanju onog što je njegovo stvarno, ali i arhetipsko nasljeđe, jer arhetipsko uvijek u sebi sadrži i božansko i sveto. Zato je sada u tom, ne samo individualnom nesvjesnom, već daleko više u kolektivnom nesvjesnom, ranjena i paćenička duša naroda, koja trpi i istrajava pokušavajući da ne izgubi vezu sa svojom prošlošću, svojom istorijom i tradicijom, svojim identitetom, svojim pjesmama, mitovima i legendama. Cilj je sačuvati dušu naroda. Jung i kaže da se duša i sastoji u trpljenju i istrajavanju. Poput starozavjetnog pravednika Jova, potrebno je trpjeti bol sve dok se u njemu ne otkrije smisao i ne nađe rješenje. Arhetipske predstave nam omogućuju da otkrijemo zajedničku, povezujuću nit, koja se provlači kroz psihu određenog pojedinca, i istovremeno, kroz sve pripadnike njegovih današnjih saplemenika i svih predaka. Arhetipski jezik o našem Kosovu, Kosovskom boju i Kosovskom zavjetu i jeste zato duboko emocionalan, dramatičan, čulan i jezovit. Tokom samog boja sve pliva u krvi, britkim sabljama se odsijecaju glave, na sve strane leže mrtvi i osakaćeni, ranjeni nose svoje odsječene ruke, drugima se vide kroz rebra bijele džigerice. Dakle, naša psiha i arhetipska predstava Kosovskog boja koriste se metaforičkim jezikom koji je detaljan, upečatljiv i konkretan: mrtvi i osakaćeni junaci, okrvavljene zloslutne ptice, izdaja, vizije i snovi ispunjeni najcrnjim slutnjama, nabjeđivanje drugih da spremaju urotu, poricanje opasnosti. Sve to ima veliku snagu koja ostavlja duboki utisak na nas. Metaforički jezik arhetipskih predstava Kosova i Kosovskog boja sažima prošlo i sadašnje; prošlo je uvijek prisutno u sadašnjem, a sadašnje uvijek izvodivo iz prošlog. U arhetipskoj predstavi Kosovskog boja gube se granice između ličnog i nadličnog (individualnog i kolektivnog) i njena izvorna snaga leži u sposobnosti da sjedini spoljašnje i unutrašnje, pojedinačno i opšte, da vidi univerzalno u pojedinačnom (trpljenje, pravda, nepravda, izdaja itd). Na ovaj način svaka predstava, ime ili stvar, kad biva doživljena arhetipski ili mitski, poprima univerzalno značenje i vrijednosti, a sve apstraktne univerzalije, velike ideje o ljudskoj sudbini su, sa druge strane, prisutne u pojedinačnom djelanju konkretne osobe i svakog pojedinca. Tako, na primjer, u arhetipskim predstavama Kosovkog boja posebno se ističe arhetipska predstava (i motiv) izdaje, jer je ona presudna za ishod bitke. Sudionici ove arhetipske situacije su knez Lazar, Miloš Obilić i Vuk Branković. Doživljaji izdaje, napuštanja, prevare, iznevjerenih očekivanja itd. nisu isključivi sadržaj samo kosovskog mita, već i brojnih drugih. I u novozavjetnoj priči o Isusu Hristu, Spasitelju, Logosu - naglašena je arhetipska osnova izdaje. I posljednji časovi Isusovog zemnog života ispunjeni su izdajom. Triput Ga izdaju: prvo Juda, potom usnuli učenici, a na kraju i ugaoni kamen Crkve - Petar (štaviše, Petar Ga se i triput odriče). Ova umnožena izdaja ima svoj psihološki smisao, ona vodi ispunjenju onoga što je već predviđeno i predodređeno: Raspeću, Krsnoj smrti i Vaskrsu. Arhetip i motiv izdaje je sadržaj koji leži u samom središtu hrišćanske misterije. Poput Isusove sudbine i Lazareva je predodređena. Poput Logosa i Lazar žali za večerom što će biti izdan, doživljava agoniju i golgotu na bojnom polju i mučenički umire, kao i Isus. Ali izdaja ne rađa samo opasnost, već vodi i u promjenu svijesti i omogućava dalji rast. Izdaja je istovremeno i kreativan agens, pokretačka snaga, djelotvoran princip. Izdani, svejedno da li je to Hristos, Lazar ili neko treći, poslije izdaje mora na neki način vaskrsnuti, napraviti korak naprijed, protumačiti i razumjeti ono što se dogodilo. Tako je u oba spomenuta mita o izdaji (i kod Hrista i kod Lazara) prisutan i drugi arhetipski sadržaj: nužnost (predodređenost ili predestiniranost). Kroz izdaju se ispunjava sudbina, ona je nužna. Isus mor biti izdan i razapet kako bi vaskrsnuo. I Lazar ispunjava svoju sudbinu. Kneževa žrtva je nužna i ostvaruje se kroz izdaju. Nužnost vlada među arhetipovima, a mit nas uči nužnosti: Vuk mora da izdaje, Lazar mora da se opredjeljuje i da nabjeđuje Miloša za izdaju, a mora i da se žrtvuje. Miloš mora da dokazuje nevinost na bojnom polju, i da gine junačkom smrću. Nužno je da se Kosovska bitka završi na način na koji se završila i kao da Bog tako zapovijeda i kažnjava za počinjene grijehe velikaša koji se svađaju, dijele i izdaju jedni druge. Ni ostali sudionici kosovskog mita (dva Miloševa pobratima, Kosančić Ivan i Toplica Milan, starac Jug Bogdan i njegovih devet sinova, devet Jugovića, carica Milica, Kosovka djevojka i mnogi drugi) nisu lišeni moranja i nužnosti. Ali pored arhetipova nužnosti i izdaje, u kosovskoj epopeji postoje i arhetipovi junaštva i kukavičluka, pravde i nepravde, morala i nemorala, istine i laži, sebičnosti i žrtvovanja za druge, ljubavi, trpljenja, patnje, istrajavanja itd. Prostor nam ne dozvoljava da govorimo i o ovim arhetipovima u kosovskoj legendi.

J. Striković ističe da su arhetipovi kao metafizička i psihička "supstanca" prisutni u svakom čovjeku i bili su predmet razmišljanja velikih umova. To se vidi i u djelima sv. Augustina koji arhetipove, kao urođene ideje kojih se sjećamo u toku života kao idealnih oblika stvari, preuzima iz Platonovog učenja. Međutim, Jung kaže da se ne nasljeđuju arhetipske slike (predstave), već samo mogućnosti da se takve slike pojave u našoj svijesti, koje imamo utisak, da odnekud pamtimo. Zato se može kazati da su nagonske dispozicije urođeni oblici ponašanja, a da su arhetipovi i arhetipske predstave urođene dispozicije za neke psihičke i fizičke oblike u vidu slika, praslika i pojava. To su dvije potpuno različite stvari. Znači, arhetipovi i arhetipske predstave su sadržaji koji iskrsavaju u svijesti stvaraoca u vidu živih oblika (slika) koje oni onda otjelotvoruju kroz svoje slikovno ili pisano djelo. Te slike i tekstovi u stvari projektuju veoma snažne i složene kolektivne sile u čovjekovom nesvjesnom životu i mogu imati pozitivnu stvaralačku, ali i rušilačku ulogu u životu pojedinaca i naroda. Dok je Jung govorio o kolektivnom nesvjesnom i arhetipu, arhetipskim predstavama na nivou cijelog čovječanstva, neki drugi autori su govorili o familijarnom arhetipu i arhetipovima i kolektivnom nesvjesnom na nivou pojedinih naroda. J. Striković govori jezikom silogizma o nacionalnom nesvjesnom u Njegoševom djelu, što nije ništa drugo već nacionalni simbol ili mit. Naše nasljeđene mogućnosti, uslovno rečeno naše nacionalne imaginacije, omogućuju nam da na osnovu nekih spoljašnjih oblika ponašanja prepoznamo lik i oblik našeg nacionalnog arhetipa. Striković doslovno kaže: "Arhetipovi se najprije i najbolje mogu identifikovati u djelima velikih umjetnika, velikih filozofa i pjesnika koji govore jezikom hiljada i miliona glasova etnosa kome pripadaju ili civilizacije čiji su dio. Neće biti sporno ako kažemo da u Njegoševom djelu dominiraju tri arhetipa: Obilić, Karađorđe i Kosovo, i da nivo Njegoševe nacionalne svijesti počinje i završava se sa njima i u njima. Mnoge svoje moralne i intelektualne dileme Vladika saopštava kroz emocionalni zanos prema ovim arhetipovima koji su za njega mjerilo ne samo nacionalnog obilježja, već i antropološkog, odnosno filozofskog vrednovanja stvari i pojava u svijetu....Po jednom filogenetskom zakonu i psihička struktura ličnosti nosi u sebi mentalne ljestvice predaka poput onih koje čine njegov anatomski supstrat. Na određenom nivou duševnog razvoja nacije javljaju se, iskrsavaju, ličnosti koje su svojim prisustvom obilježavale vrijeme i epohu, te one više nisu samo fizička 'supstanca', već i konkretan fizički supstrat urastao u centralni nervni sistem svakog pojedinca tog naciona, čiji su preci preživjeli tu 'psihičku traumu i torturu' u vidu ekscitacije mozga i mozga kolektiviteta i stvorili mentalni engram u obliku materijalnog otiska....Veliki pjesnik poput Njegoša prepušta se opasnom riziku da siđe do korijena sebe samog, da stigne do svoje suštine. U ovom slučaju do svoga mentalnog temelja. Na tom svom 'putovanju' Njegoš je naišao na Obilića, Kosovo i Karađorđa, koji su inače na određenom mjestu i nivou svijesti prisutni u duhu i duši cijele nacije. Pojave ovih ličnosti kao arhetipova se periodično javljaju i iščezavaju, a kolektivitet (ob)uzimaju samo u određenim istorijskim trenucima u procesu sazrijevanja kolektivne i individualne svijesti, onda kada je proces identifikacije kolektivne i individualne svijesti u svom kurikulumu....Arhetipovima Obilića i Karađorđa Njegoš se opsesivno vraća u toku cijelog svog života, te se više ne zna ko koga vodi i zavodi. Uostalom, to isto čini i nacion, ali on to radi u strogo određenim okolnostima koje smo već bili u prilici da vidimo i doživimo. Mozak velikog pjesnika je, kako kaže jedan analitičar, dno mora gdje počivaju mnoge trupine potonulih lađa koje povremeno izbijaju kao psihički sadržaji ne zato što pjesnik to hoće, već zato što tako mora. To se dešava bez njegovog voljnog učešća. Psihoanaliza još nije u mogućnosti da do kraja shvati posrednu poruku pjesnika, jer ne znamo da se služimo prirodom duše pjesnika, duše koja nam se pruža." Striković dalje tvrdi da arhetipovi mogu tako podsticajno djelovati da se sa njima po snazi sugestivnosti i podsticaja ništa ne može porediti. I genijalni pjesnik Njegoš je to osjetio pa je pričom htio da probudi potencijalnu spremnost svojih slobodara da se identifikuju sa Obilićem. U ovom slučaju arhetip nije neutralan (ni dobar ni loš) kako je tvrdio Jung, jer kako inače objasniti Njegoševu, prosto kazano, opsjednutost Obilićem. Poređenje Obilića i njegova komparativna supermatija nad junacima iz drugih tradicija, takođe, je funkcionalno poređenje u razbuktavanju borilačkog žara. Pjesnik Njegoš je opisao Obilića tako da on, Obilić, kosovski junak, po svom junaštvu prevazilazi sve druge i sva poznata junaštva i viteštva do tada. Striković dalje ističe da je arhetip Obilića i danas vrlo živ kod Crnogoraca. I danas se muškom djetetu kad ga valja ohrabriti kaže: Moj Obiliću. To se vidi i u Gorskom vijencu. Kad god su Crnogorci vodili borbe za odbranu svoje slobode i pregovarali sa protivnicima, oni se ne kunu božijom vjerom, kako je to inače običaj svuda, već se kunu vjerom Obilića, tj. nečeg opipljivijeg, za nacion sugestivnijeg, konkretnijeg. Drže se jačeg arhetipa, Obilića. Mnogi pisci o Njegoševom djelu su isticali da je on vaspitavan u kosovskoj tradiciji i njegov genije je razumio tu tradiciju i te žrtve mnogo bolje nego iko drugi. Poznato je da je Njegoš ne samo čitao i poznavao tu tradiciju i narodne pjesme kosovskog ciklusa, već i sve ono što je o tome do tada bilo objavljeno. Ali dok ta tradicija i narodna pjesma slavi Marka Kraljevića, kao najvećeg srpskog junaka, dotle Njegoš uzdiže Miloša Obilića iznad svih junaka. On u svojim djelima samo tri puta spominje Kraljevića Marka. Razlog za to se nalazi i u tome što je Marko uvijek prikazivan kao neko ko se bori protiv gaženja opštečovječanskih prava, a Obilić je neustrašivi borac za nacionalna prava i slobodu svog naroda. Obilić je za Njegoša ideal junaštva. To se vidi i u Gorskom vijencu kad se crnogorski borci za slobodu i u pregovorima sa protivnicima ne kunu vjerom božijom, kako je inače bio običaj, već se kunu vjerom Obilića. Oni se time drže nečeg opipljivijeg, za narod sugestivnijeg i konkretnijeg. Ali Jung je govorio da arhetipovi nose u sebi i opasnost da se u čovjeku pokrenu i rušilačke snage. To je i zbog toga što oni imaju ogromnu i fascinantnu pokretačku snagu i na taj način mogu da iz temelja mijenjaju ličnost pojedinca, njen način života, njenu svijest i savjest, tj. da je transformišu u potpuno drugo biće. Niko prije Junga svojim umjetničkim djelom nije bolje prikazao snagu tih iskonskih slika (arhetipova i arhetipskih predstava) kao što je to učinio Njegoš u svom književnom djelu, posebno u Gorskom vijencu i Luči mikrokozmi. U ovim svojim djelima Njegoš nam je ostavio mnoge opise kolektivnog nesvjesnog, čije najdublje i emocionalno najjače obojene sadržaje čine arhetipovi i arhetipske predstave ili praiskonske slike koje mogu da budu pokrenute u određenim okolnostima i određenim trenucima. Takvi sadržaji (sadržaji kolektivnog nesvjesnog) nikad ne zastarijevaju i mogu biti pokrenuti u bilo kom vremenu. To je, kako bi kazao Hegel, naše "arhajsko nasljeđe" koje nam govori da ništa što je u duševnom životu pojedinca i naroda jednom nastalo, ne može nestati. Zato se za kolektivno nesvjesno i kaže da je to akumulirano iskustvo naših predaka smješteno u najdubljim slojevima naše psihe (duše) sa najjačim emocionalnim nabojem i za koje je teško predvidjeti i kontrolisati sve posljedice koje može da izazove u ponašanju pojedinaca, grupa i naroda.

Ivo Andrić u svom eseju Njegoš kao tragični junak kosovske misli  odmah ističe da ako hoćemo da shvatimo Njegošev život i njegovu životnu dramu, onda onda treba da znamo da je Njegoš  i u svom životu kao vladika i gospodar Crne Gore ali i u svom pjesničkom djelu bio prototip  kosovskog borca.

,,I kao pesnik i kao vladalac, i kao čovek, on je čisto oličenje kosovske borbe, poraza i nesalomive nade. On je kao što je neko rekao,  ,Jeremija Kosova’, i u isto vreme i aktivni, odgovorni borac za ,skidanje kletve’ i ostvarenje Obilićeve misli. Tvrđeno je da se reč ,Kosovo’ pored reči ,Bog’ najčešće pominje u Gorskom vijencu. Ali nisu samo misao i poezija predeli za kosovsku tradiciju. Ona je za Njegoša život sam. Ona je isto tako predmet njegove realne i obazrive diplomatske prepiske kao što je predmet njegovog glavnog pesničkod dela. U prepisci sa Rusijom kao i s Turcima, za njega je Kosovo jedan datum koji utiče na sve odluke i rešavnje najkonkretnijih pitanja. Formulišući svoje zahteve on počinje rečima ,,od padenija našeg carstva’’. On govori o Kosovu kao o ma kom drugom moralno-političkom argumentu, kao o živom i presudnom faktoru kolektivne i lične sudbine.  U službenoj prepisci, on piše Osman-paši skadarskom:  ,...kad su divlje azijatske orde  naše maleno no junačko carstvo razrušile, onda su moji predci i još neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavile svoje otočestvo  i u ovijem gorama utekle’.  U tim gorama se, Krstu služi i Milošem živi’. I samo u toj svetlosti razumiljivi su sudbina  i delo Njegoševo. Uostalom, svi oni koji su mu stojali najbliže, kao prijatelji ili kao neprijatelji, shvatili su ga tako.  Možda niko nije pokazao da bolje shvaća Njegoševe namjere i moralno poreklo svih njegovih nastojanja  kao Ali-paša Stočević, umni i nesrećni vezir na Hercegovini, kada je rekao o vladici ovu prostu i duboku istinu: ,A boga mi moga i dina, to je onaj pravi srpski ban od Kosova’.  Sa ovim prologom, Njegoševa drama počinje stvarno na lučin-dan, 18. oktobra po starom 1830. godine. Uoči toga dana umro je vladika Petar I Sveti. Posle 48 godina mučne vladavine isključivo autoritetom svoje svetačke ličnosti, on je, u testamentu koji je diktirao u pero našem zemljaku Simi Milutinoviću, saopštio glavarima i narodu,  da je naimenovao za svog naslednika, crkvenog poglavara i zemlje gospodara, svog sinovca Rada Tomova, koga preporuča Bogu, ruskom caru, i svemu narodu crnogorskom i brdskom’. To je bio isti onaj Rade Tomov za koga je Petar I pre više godina kazao proročanske reči: ,Ovo dijete,  ako uzživi, biće odličan junak i pametan čovjek’.  Na mladiću je bilo ne samo proročanstvo nego i kao naročito određenje Promisli. Sticaj prilika bio je takav da je on izabran za naslednika, iako je bio najmlađi sin najmlađeg od trojice braće Petra I.’’

 Čitajući Njegoševo djelo i poredeći ga sa onim šta je Petar Kočić iz njega mogao da dobije  kao inspirciju,  onda vidimo da je to samo nastavak jedne nesalomive slobodarske tradicije. Turska carevina je za Njegoša bila isto što i sotona čovječanstvu. Za Kočića je to isto samo nešto kasnije bila i Austrougarska carevina. Kao što je za Njegoša Tursko carstvo bilo oličenje pakla na zemlji, za Kočića je to kasnije bila Austrougarska carevina. I jedan i drugi su se osjećali pozvanim da se bore za slobodu svoga naroda za dostojniji i pravedniji život na zemlji. I Njegoš i Kočić su shvatili da se ta borba za slobodu svoga naroda mora odvijati uporedo na dva plana: fizičkom i duhovnom, na nebeskom i na zemnom.Ta borba se mora odvijati i na fizičkom i na duhovnom planu. To je i zavjetna borba, borba za ispunjenje kosovskog Zavjeta, oslobođenje svoga naroda od tuđinskog jarma i robovanja. Zato i arhetipovi i arhetipske predstave i kod Njegoša i kod Kočića imaju isti bazični sadržaj. U osnovi i jednog i drugog arhetipskog sadržaja stoji Kosovski zavjet i osobođenje svog naroda od robovanja pod tuđinom. Ta se borba vodi i na fizičkom i na duhovnom planu. Kod Njegoša smo to već analizirali u njegovom pjesničkom djelu Gorski vijenac a kod Kočića su ti arhetipski sadržaji duboko utisnuti u njegovim pripovjetkama i pamćenju i svijesti njegovih krajišnika i gorštaka sa Zmijanja.

Koliko je snažna i živo prisutna arhetipska slika  uzvišenog carstva i srednjovjekovnog gospodstva srpskog, te i koliko je velika tuga za izgubljenim, govori nam i Kočićeva pripovjetka "Kod Markanova točka".  Nevino, sjetno sazrelo lice dječaka, a riječi pretužne, izgovorene suznih očiju, samosvjesno, starački:

   ’Šta smo mi sve nekad imali, pa došta smo došli  (...) Imali smo svoje carstvo, svoje careve i  junake, svoju snagu i gospodstvo, pa danas ništa! Danas smo prošjaci, i tuđe sluge i izmećari.... O, kad moj   pokojni otac zagudi, pa klikne uz gusle onu pjesnu: Silna vojska na Kosovo pala, silna vojska srpskog car Lazara – meni perčin raste, suze mi same na oči naviru, a srce počinje jače kucati! Primio sam dosta pjesana od oca, ali mi danas nije do pjesne...’’ (I:99)

 

Ali Jung je govorio da arhetipovi nose u sebi i opasnost da se u čovjeku pokrenu i rušilačke snage. To je i zbog toga što oni imaju ogromnu i fascinantnu pokretačku snagu i na taj način mogu da iz temelja mijenjaju ličnost pojedinca, njen način života, njenu svijest i savjest, tj. da je transformišu u potpuno drugo biće. Niko prije Junga svojim umjetničkim djelom nije bolje prikazao snagu tih iskonskih slika (arhetipova i arhetipskih predstava) kao što je to učinio Njegoš u svom književnom djelu, posebno u Gorskom vijencu i Luči mikrokozmi. U ovim svojim djelima Njegoš nam je ostavio mnoge opise kolektivnog nesvjesnog, čije najdublje i emocionalno najjače obojene sadržaje čine arhetipovi i arhetipske predstave ili praiskonske slike koje mogu da budu pokrenute u određenim okolnostima i određenim trenucima. Takvi sadržaji (sadržaji kolektivnog nesvjesnog) nikad ne zastarijevaju i mogu biti pokrenuti u bilo kom vremenu. To je, kako bi kazao Hegel, naše "arhajsko nasljeđe" koje nam govori da ništa što je u duševnom životu pojedinca i naroda jednom nastalo, ne može nestati. Zato se za kolektivno nesvjesno i kaže da je to akumulirano iskustvo naših predaka smješteno u najdubljim slojevima naše psihe (duše) sa najjačim emocionalnim nabojem i za koje je teško predvidjeti i kontrolisati sve posljedice koje može da izazove u ponašanju pojedinaca, grupa i naroda. 

 Ivo Andrić: Njegoš kao tragični junak kosovske misli, u  I. Andrić, Eseji, Svjetlost Sarajevo 1976, str. 72-80)

Nemanjićka tradicija i Kosovka epopeja bili su nezaobilazni izvor nadahnuća za mnoge naše književne velikane  (P.P. Njegoš, I. Andrić, P. Kočić itd.) u oblasti književnog stvaralaštva U svom radu: Kolektivno pamćenje u djelu Petra Kočića  S. Šmulja (2009) ističe da se pamćenje i svijest o postojanju  i sopstvenom udjelu u kulturnoj istoriji čovječanstva kod srpsog naroda intenzivira naročito u vijekovima koje je obilježila dvjestogodišnja vladavina svetorodne dinastije Nemanjića. Svetorodna nemanjićka loza je udarila temelje srpske državnosti i hrišćanskog identiteta, zasnovanog na blagotvornom uticaju vizantijskog pravoslavlja na srpsko narodno biće.

"Vijekovi koji će uslijediti nakon kosovskog stradanja i gubitka carstva (što je središnji motiv i arhetipska slika kolektivnog pamćenja srpskog naroda), u vremenima kada se u turskom ropstvu  (ko)memorišu i literarizuju tragični događaji i junaci, pa sve do vremena kada je Kočić pisao svoju  "lirsku  karekterologiju" stvaralo se i pamtilo, pruzimalo i predavalo u nasljeđe bogato i opsežno  usmeno gradivo. Činjenica da su usmeni sadržaji odigrali  značajniju ulogu u kolektivnom, kao i u stvaralačkom  pamćenju, govori o svakako zadivljujućem obilježju srpskog etniciteta... Dio toga i takvog nasljeđa  i kolektivnog pamćenja sadržan je i u djelu  velikana srpske književnosti XX vijeka Petra Kočića. Već je rečeno da je i pisac Kočić izrastao na nemanjićkoj i kosovskoj tradiciji o kojoj su prije njega pjevali i pisali mnogi srpski narodni pjesnici kao što su Filip Višnjić i drugi, pa sve do velikog Njegoša i kasnije Vuka Karadžića, Alekse Šantića, Đure Jakšića... Zato je i Kočićevo književno djelo puno arhetipskih sadržaja koji su nastali u kulturnoj i psihološkoj  etnogenezi kolektiva. Takvi arhetipski sadržaji  posebno su ostali u usmenim predanjima i religijskim sadržajima koji su često prisutni i u Kočićevom pripovijedanju. "Bujne slike u kojima se kod pojedinih Kočićevih likova formira predstava o sopstvenom kolektivu zapravo su ambivalentne: s jedne strane, one, slike, funkcionišu kao arhetipovi kosovskog predanja, i to kao  idealne predstave o sebi i svome, dok su to s druge strane u stvari autoimaži o istom, sopstvenom kolektivu, ali ovaj put kao svijest o zajednici u procesu svojevrsne etnopsihološke  degeneracije. Ambivalencija  autoimaža je, drugim riječima, uslovljena paralelnim postojanjem idealne i realne slike o (sopstvenom) kolektivu koji je formirao i očuvao kontinuum nemanjićke i svetosavske tradicije, ali u isto vrijeme, u postkosovskoj etnogenezi, doživio i degenerativne kulturne i etnopsihološke procese. Koliko je snažna i živo prisutna slika  uzvišenog carstva i srednjovjekovnog gospodstva srpskog, te i koliko je velika tuga za izgubljenim, govori nam pripovjetka "Kod Markanova točka".  Nevino, sjetno sazrelo lice dječaka, a riječi pretužne, izgovorene suznih očiju, samosvjesno, starački:

   ’Šta smo mi sve nekad imali, pa došta smo došli  (...) Imali smo svoje carstvo, svoje careve i   junake,svoju snagu i gospodstvo, pa danas ništa! Danas smo prošjaci, i tuđe sluge i izmećari.... O, kad moj   pokojni otac zagudi, pa klikne uz gusle onu pjesnu: Silna vojska na Kosovo pala, silna vojska srpskog car Lazara – meni perčin raste, suze mi same na oči naviru, a srce počinje jače kucati! Primio sam dosta pjesana od oca, ali mi danas nije do pjesne... Eto imam kuću, kućište i nešto sermije, a sve mi se čini da nemam ništa. Nekako mi je nesigurno. Šjutra spa’iji da što pane na um... E, moj brate, teško nami. Mi smo ti jedni, što se kaže, nezarobljeni robovi: kod kuće a brez kuće; kod zemlje a brez zemlje; kod postojbine, a brez postojbine’ (I:99)

Ovdje se vidi kako se arhetipsko ili kolektivno pamćenje prenosi putem usmene tradicije sa koljena na koljeno. Tu se vidi da usmeno predanje ima važnu ulogu u kolektivnom  ili arhetipskom pamćenju.

"Dječakov otac pjeva pjesmu čija je funkcija višestruka. Kao i sve pjesme kosovskog ciklusa, i ova će da prodre u srca slušalaca homerski slaveći junaštvo i žigošući sramotu, no ona je i svojevrsni čuvar biranih, poetičnih sadržaja kolektivnog pamćenja i nostalgičnog sjećanja. Dječak se sjeća pjesme koju je slušao od pokojnog oca, sjeća se njenog sadržaja i sveštene, skoro liturgične atmosfere koja je vladala dok je otac pojao. Sjeća se i unutrašnje bure koju bi pjesma izazvala u njemu, danas tužnom nasljedniku kome  "nije do pjesne". Ovaj "citat" je kratak literarni bljesak u sveopštoj tami sužanjstva koje osjeća dječak (a i sam pisac), dok je to u samom tekstu svojevrstan most između idealizovanog hronotopa pretkosovskog carstva i onog realnog prostor-vremena austrougarske okupacije.

 Šmulja, S.  Kolektivno pamćenje u djelu Petra Kočića, Zbornik: Petar Kočić danas,  Naučni skupovi – knjiga XV, ANURS, Banja Luka, 2009.

Poetska snaga ovog autoimaža u kome je sažet dio kolektivnog pamćenja može se identifikovati i sa mjestom na kome se vodio razgovor između pisca i dječaka, odnosno sa simboličkom snagom  vrela, tj. "točka", sa njegovom neizmjernom dubinom, iskonskom energijom i vječnim tokom.... Nije slučajno da  kod Kočića sa planine dolaze slike idile kao arhetipsko pamćenje jednog idealnog vremena, dok ispod planine dolaze sve one tendencije i sve pošasti koje ugrožavaju i narušavaju tu planinsku idilu (smrt, nepravda, rušenje, osvajanje, asimilacija, okupacija itd). Najteža od svih nevolja koje su ikad zadesile Kočićeve planince, bila je austrougarska okupacija. Kolektivitet doživljava najstrašniji šok od kosovskog boja na ovamo i dopada apokaliptične svijesti o ,,pošljednjim,, vremenima. Okupacija kao da je i ljude promijenila, slomila duh, dotukla. Nastalo je sveopšte propadanje, gubitak ljubavi, čovještva, junaštva, nemoć i neumijeće i što je možda i najizrazitije: prisutna je i kolektivna svijest o tome. Narator u priči Težak kaže:

            ,,(...) ljetina nam poče izdavati, sermija propadati, a u ljude uđe nekakvo prokletstvo i nevjerluk (...) popovi nakriviše naero kamilovke i udariše ustranu... od naroda. I vjera nam posrnu. Zamrznu svijet sam na se. Sve ti je to oštro, nabusito, niđe meke ni slatke riječi. I ljubav se i ono lijepo starinsko poštovanje zabaci, izgubi, ko da ga nikad nije ni bilo. (...) Zloba nas je izjela, nemaština satrla, golema nepravda ubila, pa kunjamo ko metiljava marva. Slabi smo, nemoćni smo, neumjetni smo,, (P: 57-58). Navedene riječi  takođe podrazumijevaju kolektivno pamćenje i svijest o nekadašnjim vremenima, ali se kroz njih tumači i novonastala kolektivna apatija i agonija. Sada su nastupila ,,pošljednja vremena – tragedija i apokalipsa nove okupacije proizvode krajnju depresiju, svijest o gubitku dobrih i plemenitih osobina predaka... Konačno ni ,,kapljica,,  u kojoj Kočićevi junaci, a prvi među njima Simeun đak, traže ,,prostore sreće,,  - nije danas ono što je nekad bila. Probavši tek ispečenu rakiju, Simeun je ,,otpljucnu,, , a sa njom i mnogo gorčine: ,, Braćo moja, što koja godina, sve slabije!  I berićet i rakija i ljudi i sve, sve!...Opogani se svijet, istrova se, pa kraj! Ni one stare pjesne, ni onije ljudi, ni onog veselja ni šenluka, ni onog starinskog junaštva... Sve se izrodilo i nekako asli preokrenulo" (Zulum Simeuna Đaka, I: 282)

Gledano iz perspektive kolektivnog nesvjesnog i arhetipskih predstava u Njegoševom djelu, psihologija je prije svega ontologija duše koja je zasnovana na arhetipovima. Smatra se da je veliki grčki filozof Heraklit ujedno i prvi psiholog, jer je prvi doveo u smisaonu vezu psihu, logos i dubinu. "Duši granice nećeš naći, makar obišao sve puteve; tako je duboko (skrivena) njena mjera (logos)", uči nas Heraklit. Arhetipovi su antropološki, i kulturološki, i duhovni, i religiozni fenomeni koji transcendiraju iskustveni svijet vremena i prostora. Razumijevanje psihologije arhetipova i arhetipskih predstava može nam pomoći da bolje razumijemo obrasce ponašanja o kojima se govori u religijama, bajkama, mitovima i legendama itd. Arhetipovi su i spremište svetog, božanskog.

 

 

O TRPLJENJU, PATNJI I TRAGANJU ZA SMISLOM                   

                                       „Onaj ko smisao svog života traži u duhovnom

                                      usavršavanju ne može da bude nezadovoljan,

                                      jer je ono što želi uvijek u njegovoj vlasti." B. Paskal

Psiholozi humanisti (G. Olport, A. Maslov, V. Frankl i drugi) odbacili su shvatanje frojdista da se problemi čovjeka i njegova razvoja nalaze u ranom djetinjstvu i njegovim nagonima, i tvrde da je čovjekova težnja za smislom osnovna motivaciona snaga života, a ne princip zadovoljstva ili težnja za moći. V. Frankl zastupa ideju da se smisao može naći i u trpljenju i patnji. Vlastito iskustvo ga je u to uvjerilo, jer je prošao trogodišnji pakao koncentracionih logora Aušvica i Dahaua. O tom bolnom i tragičnom iskustvu, gdje mu je i cijela porodica stradala, po završetku rata za samo devet dana, piše kultnu knjigu Zašto se niste ubili, koja je do sada prodata u skoro 10 miliona primjeraka. Ova knjiga mu je poslužila i da osnuje terapijski pravac i katedru za logoterapiju, tj. terapiju smislom ili liječenje smislom. Cijelo njegovo stvaralaštvo karakteriše povezanost vlastitog životnog iskustva i njegovog teorijskog rada. Ovo se može vidjeti kako u njegovim objavljenim djelima, tako i u njegovom radu na katedri za logoterapiju koju je osnovao na univerzitetu u San Dijegu. Predavao je psihijatriju i neurologiju na univerzitetima u Beču, Londonu, Harvardu, Kembridžu, Pitsburgu, Dalasu. Njegovo vlastito iskustvo, kao i praktičan i teorijski rad sa studentima i na klinikama, uvjerili su ga da se smisao može naći i u trpljenju. I sopstveni život ga je uvjerio da se čovjek neprekidno susreće sa trpljenjem i patnjom (neizlječive bolesti, smrt voljene osobe, ekstremne životne situacije - ratne strahote, zatvori, logori itd.). Smisao trpljenja i patnje se tu vidi i kao posljednja šansa da se nešto izmijeni i u tim teškim trenucima susreta sa sudbinom. I mnogi od nas su imali to iskustvo, da kad smo uspjeli ozdraviti nakon neke teške bolesti, poslije toga smo drukčije gledali na život, promijenili smo se. To je kao da smo se ponovo rodili. Ono što nam je prije bolesti izgledalo toliko važno, sada poslije ozdravljenja je postalo nevažno, a ono na šta smo manje obraćali pažnju ili smatrali nebitnim, postalo je odjednom za nas primjetno i značajno. Dakle, ta patnja i ta bolest za nas su imali smisla, nešto smo novo naučili, promijenili smo se i sada drukčije gledamo na život. Dogodilo se to, kao što se često u životu i događa, da kao rezultat naše patnje, naše krize ili bolesti imamo blagodarnost i prosvjetljenje. Imamo novo iskustvo i novi uvid i sada drukčije gledamo i na sebe i svijet oko sebe. Takvo iskustvo Frankl i naziva samonadrastanje ličnog okvira, samonadmašivanje i samoprevazilaženje. On i smatra da većina problema savremenog svijeta i proističe iz životne praznine. Njegov princip logoterapije (terapije smislom) se i bavi tim problemima savremenog čovjeka, ukazujući na to da je svako od nas pojedinačno odgovoran za nalaženje smisla u svom životu. To je i zato što se taj smisao i ne može dati kao recept, jer ne postoji opšti smisao, već samo konkretni smisao određene osobe u određenoj situaciji i određenom trenutku. Tu svaki čovjek treba da postane svjestan svoje odgovornosti i slobode izbora u svakom trenutku i svakom aktu svoga života, u ma kakvim se teškim okolnostima nalazio. Frankl smatra da je čovjek biće koje čezne za smislom, a njega može naći samo u budućnosti. Zbog toga se i logoterapija mnogo više fokusira na budućnost, što nije slučaj sa psihoanalizom, koja korijene problema u našem ponašanju i životu traži u prošlosti, tj. u ranom djetinjstvu. Liječenje ili terapija smislom ima za cilj da otrkrije osobi ono za šta vrijedi živjeti, a to nešto je uvijek u budućnosti. Zato se u terapiji smislom uvijek teži ka otkrivanju ciljeva u budućnosti i pronalaženju nesklada između onoga što je sada i onoga što bi se od budućnosti željelo, tj. između onoga što jesmo i onog što bismo željeli i mogli biti. Ovdje navodimo kao ilustraciju dvije kratke priče kako vjera, optimizam i potraga za smislom mogu puno da znače. U prvoj priči se govori o dva podjednako teška bolesnika, već u poodmaklim godinama i od kojih su i sami ljekari digli ruke. Jedan od njih je to primio kao svoju sudbinu i pomirio se sa tim. Izgubio je svaku nadu, počeo naglo da propada i ubzo i umro. Drugi bolesnik iz ove priče, i pored toga što su ljekari digli ruke od njega, još uvijek je gajio nadu da se može dogoditi neko čudo i da ne treba klonuti duhom, već se i dalje boriti za život, sa nadom da je i čudesni obrt moguć u svladavanju bolesti. Iako su ljekari digli ruke od njega, on je još imao nade i nekako je doznao da postoji neko udaljeno sveto mjesto gdje se nalazi hram sa moštima nekog sveca gdje odlaze teški bolesnici na poklonjenje i da se dešavaju čudesna i natprirodna ozdravljenja. Ovaj bolesnik, koji još nije bio klonuo duhom i još uvijek imao nadu da se i njemu može dogoditi slično, ma kako bio teško bolestan, donio je odluku da i on, iako skoro nepokretan, posjeti to mjesto i pokloni se svetim moštima i ikonama. I samom tom svojom odlukom da krene na tako dalek put on je već započeo duhovnu pripremu za svoje natprirodno ozdravljenje, svojom bezgraničnom vjerom u mogućnost postojanja čuda i natprirodnog ozdravljenja.

U drugoj priči se spominje i naš Sv. Sava. U njoj se govori o tome kako je on kao mlad monah na Svetoj Gori naišao na dva radnika koja su pripremala kamen za gradnju nečega, pa ga je zainteresovalo šta će to biti. Radnici su bili dosta udaljeni jedan od drugog. Sava odluči da priđe jednom od njih da ga pozdravi i da ga upita šta će se to graditi. Prvo priđe onome koji je bio sav u znoju, licem napaćenog izgleda i sav prašnjav, kazavši: "Bog ti pomogao, majstore. Šta to radiš"? A on mu odgovori brišući znoj sa čela: "Vidiš i sam. Muku mučim. Tucam kamen". Pošto nije dobio odgovor na svoje pitanje, Sava ode kod onog koji je bio nešto dalje i pozdravi ga upućujući mu isto pitanje. A on sav ozaren kaza: "Gradim sveti hram". Monah Sava je to tumačio ovako: Prvi radnik nije znao ni šta radi ni zašto radi, pa se i osjećao robom i velikim mučenikom. Drugi se smatrao učesnikom u božanskoj aktivnosti, u Božijem djelu. On je znao i šta radi i zašto radi, i šta je krajnji cilj toga djela. A obojica su radila na istom poslu. Razlikovali su se samo po uzvišenosti pobuda i motiva, po svom shvatanju rada i ciljeva kojima teže i žele ostvariti u budućnosti.

U već pomenutoj knjizi Zašto se niste ubili V. Frankl opisuje vlastito iskustvo preživljavanja i u najtežim uslovima trogodišnjeg zatočeništva u paklu koncentracionih logora fašističke Njemačke. Pretrpljena patnja u logorima pomogla je mnogim zatvorenicima da shvate ne samo da život ima smisla i pod najtežim uslovima, već i da je važno tragati za tim smislom do zadnjeg časa. Na vlastitom primjeru su se mogli uvjeriti da je smisao života važniji i od samog tog života, i da je smisao čovjekova postojanja važniji od samog tog postojanja.

Frankl je imao priliku da spozna da ljudi najlakše klonu, ne samo u teškim logorskim uslovima, već i u svakodnevnom životu na slobodi, ako su i taj život i ta sloboda prožeti osjećanjem besmislenosti i praznine. Borba da se preživi u teškim uslovima zarobljeništva izgradila je kod njega kredo: bezuvjetna vjera i bezuvjetna smislenost života. Život u koncentracionim logorima ga je uvjerio da šansu da prežive imaju samo oni koji imaju neki cilj i neku zadaću koju treba da ispune. Posmatrajući ostale zatvorenike u koncentracionim logorima u kojima je boravio, mogao je da primijeti da su prvo padali od fizičke iscrpljenosti ne oni fizički najslabiji, već oni koji su prvi gubili nadu da nikad neće živi dočekati slobodu i ponovo se vidjeti sa svojom porodicom i prijateljima. Samim tim oni su gubili i osnovni oslonac za život: da su odgovorni za nešto, da je za to nešto potrebno vjerovati i imati nadu, ma kako bile strašne okolnosti u kojima se živi. Frankl u svojoj knjizi govori o tome kako su izdržali najčešće oni zatvorenici koji nikad nisu klonuli duhom, niti gubili nadu da će jednog dana dočekati željenu slobodu. Ni u najtežim trenucima života u logoru oni se nisu predavali niti odustajali u svojoj nadi da je moguće svladati i najveće nevolje i da su nemjerljive čovjekove snage da izdrži svaku patnju nadrastajući i nadmašujući samog sebe. Frankl zato i kaže da način na koji čovjek prihvata svoju sudbinu i sve patnje koje ona sa sobom donosi, način na koji uzima “svoj krst“, pruža mu bezbroj mogućnosti da i u tim najtežim uslovima i do zadnjeg svoga daha, traži i dokuči dublji smisao života. Prema tome koliko je u stanju da trpi, da izdrži i da ostane hrabar, dostojan i nesebičan, da nikad ne zaboravi svoju čovječnost i u tim najtežim uslovima za samoodržanje, Frankl je tako tražio i nalazio odgovore na to zašto je i patnja vrijedna. On je mogao vidjeti da i mnogi drugi zatvorenici u logoru dosežu te moralne visine. Sačuvavši svoju unutrašnju i duhovnu slobodu oni su, upravo kroz patnju, dosegli najviše stepene moralnog uzdizanja i samonadrastanja.

Svuda se čovjek susreće sa sudbinom, ne samo u logoru ili tamnici, i svuda mu se pruža mogućnost da nešto postigne svojim trpljenjem i svojom patnjom. I u Bibliji se govori o tome. U Starom zavjetu se vidi kao su trpjeli i patili i patrijarsi Izrailja. Trpjeli su i patili i Avram i Isak, i Jakov i Josif, i Mojsije, i Saul i David, svako na svoj način. I Knjiga o Jovu govori o trpljenju i patnji. Prema Starom zavjetu Izrailj tradicionalno vjeruje da Bog nagrađuje pravednike, a kažnjava grešnike. Činjenice pobijaju ovu teoriju i ona više nije dovoljna, a muke pravednika ostaju zagonetka. Pisac Knjige o Jovu pokušao je da otvoreno postavi ovo pitanje i da ponudi neke elemente odgovora u obliku priče. I novozavjetne priče su pune trpljenja i patnje. Hristova žrtva na krstu postala je najveći simbol stradanja i paradigma suočavanja i izdržavanja najtežih životnih iskušenja sa vjerom da nose izbaviteljski smisao. Isus, postavši čovjekom, prihvatio je trpljenje i svojom smrću na krstu uzvisio ga, pokazujući ga svom nebeskom Ocu za spasenje svijeta. Trpljenje i patnja postaju tako spasonosna žrtva i lijek za grešnog i palog čovjeka. Prema hrišćanstvu, trpljenje jača naše duše. Ono ih izgrađuje kao što kipar kleše dlijetom kip u kamenu ili kao što turpija glača željezo. Trpljenje, dakle, kuje, izgrađuje, kleše i tako naše duše trpljenjem postižu jakost i ljepotu. Koliko li samo treba oštrih i jakih udaraca dlijetom da bi se skinuo teški i tvrdi kameni oklop i izvajao kip u kamenu kome se mi divimo. Kao što postoji zamisao kipa u kamenu tako u svima nama postoji i ljubav i osjećaj smisla, samo ih je potrebno osloboditi. Međutim, nekad su naša sujeta, strah, sebičnost i oholost tvrđi i od najtvrđeg hladnog kamenog oklopa. Koliko li samo treba bolnih udaraca dlijetom da bismo se oslobodili tog najtvrđeg oklopa: naše zavisti, straha, gordosti i mržnje. Kakav li tek bol u duši stvara dlijeto kojim se želimo osloboditi oklopa mržnje, straha i oholosti. Naši strahovi i naša sebičnost nam ne dozvoljavaju da se otvorimo prema drugima, i da nas drugi prihvate onakve kakvi jesmo. "Trpljenje čisti i približuje naše duše Bogu - piše E. Autexiera u svom djelu Tajna zla i nastavlja: Ono je raskršće puteva, gdje Bog čeka zalutale i izgubljene duše da im dade svjetlo vjere. Ni filozofi, ni naučnici, ni teolozi ni propovjednici ne uspijevaju prema Bogu tako usmjeriti moleće poglede. Milton, pisac knjige Izgubljeni Raj, postavši slijep, zahvaljivao je odano bogu na toj kušnji. Pisao je, ili bolje rečeno, pjevao je: U noći, koja me opkoljuje, svjetlo božanske prisutnosti blista jačim sjajem. Bog me gleda s više ljubavi i nježnosti, jer ne mogu vidjeti ništa drugo, osim Njega. I Bodler je našao vjeru otkrivajući ljubav Božiju poniznim prihvatanjem trpljenja i govorio: Budi blagoslovljen, moj Bože, koji daješ trpljenje, kao divni lijek našim nečistoćama.

 I Juda je trpio i patio i na kraju izvršio samoubistvo zbog svog nemoralnog djela. Zato u hrišćanskom svijetu samoubistvo i nosi pečat sramnog i hrišćanina nedostojnog čina, a hrišćanska crkva osuđuje samoubice još od apostolskih vremena kao malovjerne, slabe, podložne demonskom uticaju, izjednačavajući ih sa ubicama. Prema R. Petrović (2004) i u filozoskoj doktrini stoičara (filozofsko mišljenje antičkih mislilaca stare Grčke i Rima), samoubistvo stoji prividno u protivrječnosti sa njihovim stavom o nužnosti podnošenja zla i ravnodušnosti prema svemu što dolazi iz spoljnog svijeta. Uzimajući sreću za vrhovno dobro, koje se postiže životom u skladu sa prirodom, tj. sa razumom i vrlinom, oni su zauzeli stav uzvišenosti nad svim ovozemaljskim prolaznim dobrima u cilju postizanja i nenarušavanja duševnog mira. Ovi prekaljeni učitelji trpljenja su, ipak, u nekim slučajevima dopuštali nasilno prekidanje sopstvenog života kao: žrtvovanje za nekog (npr. za otadžbinu), teška i neizlječiva bolest itd. Voljno oduzimanje svoga života stoičari su smatrali najvećim dokazom moći ljudskog bića da se slobodnim izborom oslobodi životne nužnosti. Jer, kao što hrabro treba da podnese teret i bijedu postojanja, tako svako ljudsko biće posjeduje i puno pravo da prekine nepodnošljive bolove i bijedu. Taj izbor Seneka (rimski filozof koji je pripadao grupi stoičara i koji je izvršio samoubistvo prerezavši sebi vene na zapovijed okrutnog rimskog cara i bezbožnika Nerona) predočava na potresan način: „Neću nikoga da nagovaram da ostane u bijednoj tamnici, jer iz svakog ropstva im jedan put ka slobodi; čovjek može bijedi i životu svakog trenutka da učini kraj. Kako? Vidiš li onu strmu provaliju? Njome se ide u slobodu! Vidiš li ono more, onu rijeku, onaj bunar? Na njihovom dnu nalazi se sloboda. Tvoj vrat, tvoje grlo, tvoje srce, sve su to putevi da izbjegneš ropstvo! Ako su ti ovi izlazi suviše mučni, ako traže suviše smjelosti i snage, ako pitaš za najlakši put slobodi, reći ću ti i njega: svaka vena tvoga tijela takav je jedan put.“

Suprotno stoičarima, o velikoj ideji besmrtnosti i njenoj iscjeliteljskoj moći snažne argumente je ponudio F. M. Dostojevski kad kaže: ,,Samoubistvo poslije gubitka ideje besmrtnosti, jeste nešto potpuno neizjbežno, pa čak i nužno ko se makar malo uzdigne iznad životinje. Naprotiv, besmrtnost koja kao ideja nudi vječni život, mnogo jače vezuje čovjeka za zemlju. U ovome, naizgled, ima protivuriječnosti, ako već postoje toliki drugi životi, zbog čega onda do te mjere cijeniti zemaljski život? Ali, izlazi upravo suprotno: samo uz pomoć vjere u svoju besmrtnost čovjek može da shvati svoj razumni cilj na zemlji. Bez vjere u svoju besmrtnost, nestaju čovjekove veze sa zemljom. One postaju tanje i trulije, a gubitak smisla života (pa makar se on izražavao u obliku nesvjesne tuge) sigurno vodi u samoubistvo."

Ksenija Atanasijević naziva Dostojevskog "razotkrivačem ambisa ljudske duše" i razvija ideju o nužnoj vezi između zemaljskog trpljenja i patnje u cilju dolaženja do iskupljenja. To je oslobađanje ljudske duše od grijeha, pročišćenjem i ispaštanjem, čime se dolazi do oboženja i vaskrsenja. Taj put se nužno odvija kroz zemaljske patnje koje se moraju izdržati kako bi se duša iskupila. Pojmovima trpljenja i patnje neki filozofi, kao i religiozno usmjereni mislioci, pridavali su toliki značaj da su izgradili svojevrsnu etiku trpljenja i patnje. K. Atanasijević je kritički analizirala razna učenja o trpljenju (posebno Hristovu doktrinu i doktrinu trpljenja stoičara) i izgradila sopstveno stajalište. O tome R. Petrović (2004) u svom djelu Filozofija utehe kaže: "U nastojanju da pronađe smisao trpljenja i izgradi njegov najprečišćeniji oblik, ona najpre polazi od distinkcije između slobode i neslobode ličnosti da bi na njihovoj razlici napravila diferencijaciju u karakteru trpljenja. Trpljenje jedne neizgrađene, nedovoljno svesne individue, koja podnosi zlo iz moranja, iz sopstvene nedograđenosti, iz straha i nametnute pokornosti, nema isto važenje i značaj ′kao samoniklo žrtvovanje sebe′. Jer ovo prvo ne samo da vodi umnožavanju zla koje se neprotivljenjem hrani, već i srozava onoga koji je pristao na takvo uniženje. Nasuprot tome, samosvesne ličnosti ne pristaju na ucene nasilnika, ne puštaju na sebe nasrtanja koja će ugušiti njihovu unutrašnju slobodu. One se pod pritiskom ne savijaju i ne prihvataju podnošenje udaraca.....“ Ovakvim stavovima Ksenija Atanasijević otvara niz pitanja. Najpre, da li svako trpljenje ima smisla? Da li ono vodi poništenju ili izbavljenju? Da li se strpljivom patnjom i podnošenjem zla gradi herojski duh? Da li povlačenje pred ljudskim nedelima, proizvodi istinski duševni mir, ili samo zatupljivanje osetljivosti?"

Već smo govorili o tome kakve su odgovore na ovakva pitanja ponudili stoičari. Njihovo samopregorno podnošenje kazni, mučenja, patnji, potvrđuje da oni nisu bili samo teoretičari odricanja, već istinski mudraci i mislioci. Lik mudraca i mislioca koga su stoici imali u vidu bio je njihov ideal u pogledu samoizgrađivanja, samousavršavanja i samoprevazilaženja, a za ostvarenje toga bila je potrebna nesalomiva i jaka priroda, iskonska snaga karaktera koja se ogleda u vlasti uma nad nagonima i afektima, u spoznaji da se blaženstvo ne postiže spoljašnjim dobrima i blještavilom, već vrlinom i u težnji ka zadobijanju moralne slobode...Ipak, iz životnog stava stoičara daleko više zrači heroizam patnje, povlačenje i neprotivljenje zlu, nego heroizam pregalaštva i prevazilaženja nedaća. Umjesto aktivne energične borbe oni su njegovali težnju ka moralnom usavršavanju ličnosti nalazeći u unutrašnjoj slobodi i nezavisnosti uslov sreće. Za očuvanje tako shvaćene slobode bilo je potrebno zatvoriti se pred svim naletima grube, spoljne sile i postići potpunu bezosjećajnost i bezbolnost za sve što dolazi spolja. U svom kritičkom pristupu etici stoičkih mudraca K. Atanasijević se pita: Zar svaku tuđu zlu sudbinu da primimo kao lično ispaštanje i da budemo ravnodušni prema negativnostima? Da li gubitak osjetljivosti za spoljašnje sudaranje vodi neizbježnoj otupjelosti i zatupljenosti? Zato ona i kaže da za valjano izgrađenu etiku nije dovoljno spoznati ništavnost ovozemaljskih dobara i blještavila i ograditi se od njih kao što su to činili stoičari, već je potrebno otkriti i svu privlačnost neprolaznih vrijednosti duhovnog života i vezati svoju dušu za njih. Prema K. Atanasijević, najuzorniju formu trpljenja propovijedao je i ispoljavao Isus iz Nazareta, koji je osvijetljen Božanskom mudrošću došao do mističnog znanja najviših istina. Čovjek ima moć da zlo prihvati, da ga osvijetli svojim razumom, čime mu se otvaraju oči da krene mučnim putem koji ljudsko biće mora da prođe. Svako to mora uraditi sam za sebe svladavajući teškoće samouzdizanjem i samoprevazilaženjem. Nije to priznavanje nadmoćnosti i nepobjedivosti zla, niti poništavanje sebe pred njim, nego to znači prevazilaženje zla sviješću da je zlo samo jedan nužna prolaznost. Bez te svjesnosti o prirodi i porijeklu zla teško se možemo nositi sa njim. Samo oplemenjena i obožena svijest o porijeklu i prirodi zla omogućuje da se borimo protiv zla u sebi i drugima, smirujući svoje strasti i postizanjem vlasti nad sobom. Samo na taj način čovjek postiže uslov za vrlinu sa kojom mudrije prima iskušenja zla. Samo na taj način se neće izgubiti osjetljivost za ljudske patnje i napore uma da se nađu putevi koji neće voditi očajanju.

V. Frankl je opisao u svojim knjigama kako je i sam kao ljekar mogao zapaziti kod svojih teških i često neizlječivih bolesnika, kao i kod mnogih zatvorenika sa kojima je zajedno boravio u koncentracionim logorima, da je moguće i u tim najtežim uslovima povratiti i nadu i smisao života čak i u tim posljednjim i najtežim trenucima, pomažući im da dosegnu tajne unutrašnje slobode kao glavnog oslonca, da se sve to izdrži. Sjećanja o moralnoj snazi tih ljudi, čiji je i sam bio svjedok, pomagala su mu i u susretu sa vlastitom sudbinom. Otežavajuća okolnost zarobljenika u logorima bila je i ta što niko nije mogao znati da li će iko od njih dočekati slobodu. Ta neizvjesnost i njeno neograničeno trajanje ne pruža puno nade za budućnost i postepeno lomi čovjekovu moralnu snagu. Frankl je tu pomagao ostalim zarobljenicima u smislu da uslove života u logoru prihvate kao test svoje moralne snage i duhovne slobode, kao što je i sam činio. Pokušavao je da ih moralno i duhovno podigne, usmjeravajući ih na ciljeve u budućnosti. I sam se uvjerio da je moguće doseći te visine izdižući se iznad gole stvarnosti u kojoj se nalazi i vlastite muke kojoj je izložen, ako na sve to gleda kao da je to već prošlost i vidi ponovo sebe sa svojom porodicom, svojim prijateljima i svojim studentima. Svojim primjerom on je djelovao i na druge zatvorenike hrabreći ih da mogu izdržati dovodeći ih do uvjerenja: da onaj ko zna zašto živi može lakše podnijeti i gotovo svakojako kako živi. Samo ta vjera i ta vizija budućnosti mogli su ga spasiti da ne umre u logoru slomljen i bezimen. Ovakvim svojim stavom prema okolnostima koje su ga snašle (a koje se ne mogu izmijeniti) svakom pojedincu još uvijek je ostala njegova unutrašnja sloboda da sam odluči i izabere svoj stav prema tim okolnostima.

Mnogi zatvorenici koji su preživjeli strahote logora govorili su kasnije kako im je i starozavjetna biblijska priča o Jovu (Knjiga o Jovu ) pomogla da ne izgube vjeru i nadu u život. Ta priča govori o značenju trpljenja i patnje. Tu se vidi kako Bog nagrađuje pravednike koji su trpjeli i izdržali u vjeri svojoj. Prema ovoj starozavjetnoj priči vidi se da je Jov dobar i pravedan čovjek koji voli Boga i kloni se zla. Ima mnogo djece i velika stada. Srećan je. Dakle, Jov je bio čovjek po Božijoj volji. Ali nečastivi čini sve da tako ne bude. On tvrdi da ljudi ne služe Bogu zato što ga vole, i da će to dokazati tako što će od Boga odvratiti svakog vjernika samo ako mu to Bog dozvoli. Satana je, dakle, tvrdio da Jov voli Boga samo zato što dobija nešto zauzvrat. Zato je i kazao samouvjereno da bi se Jov, ako bi bio iskušan, okrenuo vrlo brzo protiv Boga. Tvorac je dozvolio nečastivom da iskuša Jova kako bi se vidjelo da li je istinski vjernik.

Već od narednog dana Jov sve gubi. Stada mu kradu pustinjski razbojnici, kuća mu se ruši u velikoj oluju i tako ginu svih desetoro njegove djece. I pored svega ovog, Jov nije sagriješio niti išta loše kazao o Bogu. Ali nečastivi nije odustajao. Pomislio je da bi se Jov, iako je podnio gubitke svog imanja, slugu i djece, okrenuo protiv Boga ako bi se teško razbolio. I Bog opet dozvoljava nečastivom da udari Jova jednom užasnom i teškom bolešću. Njegovo tijelo, od glave do pete, počinju da prekrivaju rane i čirevi. Svi bježe od njega. Tako bolestan, on usamljen živi izvan grada. Sjedi u pepelu i ciglom struže svoje rane. Žena mu govori da treba da kune Boga i da ga se odrekne. On sam ne razumije zašto mu se sve to dogodilo. Oplakuje svoju sudbinu i pita se zašto ga Bog kažnjava bez razloga, njega, pravednika koji nije učinio nikakvo zlo? Ali Jov čak ni tada nije izgubio vjeru u Boga, već je i dalje ostao čvrst i nepokolebljiv govoreći: Dokle god dišem, neću odstupiti od besprijekornosti svoje. Jov je ostao vjeran Tvorcu, i tvrdnja nečastivog da on služi Bogu iz sebičnih razloga pokazala se kao neistinita. Jovova vjernost je omogućila Bogu da pruži snažan odgovor uvredljivoj tvrdnji nečastivog. Jov je pokazao da voli Boga i On ga je nagradio za tu vjernost. Bog je zato svome slugi Jovu vratio zdravlje i blagostanje. Dao mu je svega dvostruko više nego što je ranije imao. Ovdje vidimo da je Jov našao smisao života u svojoj nepokolebivoj vjeri u Boga

I ova starozavjetna priča nam govori da je moguće sačuvati svoju unutrašnju slobodu kao duhovni oslonac i na njoj izgraditi vjeru u budućnost. V. Frankl iznosi u svojoj knjizi da one zatvorenike koji u tome nisu uspjeli, besciljni i teški logorski život brže lomi i privodi tjelesnom i duševnom propadanju. On je uočio tijesnu vezu između čovjekove duhovnosti i njegove hrabrosti i nade. U teškim zatvoreničkim uslovima čovjekovo duhovno bogatstvo odlučivalo je o životu i smrti. Gubitak vjere u budućnost, lomio je tjelesnu otpornost i smrt je brzo dolazila.

Frankl smatra da se smisao i sreća u životu najviše sastoje u posvećivanju drugima, a ne obraćanju pažnje samo na sebe. On kaže: „Kao i zdravo oko koje samo sebe ne vidi, čovjek najbolje ispunjava samog sebe kad zaboravlja i ne misli na sebe, kad se jednostavno posvećuje drugima, njihovoj dobrobiti. Zaboravljajući sebe čovjek postaje osjećajniji, a dajući sebe drugima kreativniji. Na tragu tih misli je i Tolstojev Olenjin u romanu Kozaci, kad je zaključio da je smisao života u životu za druge, tj. činiti dobro drugima i voljeti ih. Jednog dana u samoći i tišini šume u podnožuju Kavkaza on je doživio ′obasjanje′. Odmah po povratku u selo mladom kozaku Lukaški poklonio je konja. Tu se vidi kako veliki pisac i kroz svoja neprolazna djela zagovara ideju da čovjek mora graditi bolji život za druge i činiti sve za njihovu dobrobit. Kad se dosegne takav nivo duhovnog razvoja onda kod takvih pojedinaca vlada potpun mir i sklad između uvjerenja i postupaka. Nema više nesaglasnosti između ideala i načina života. Ni najveće lične žrtve i odricanja ne znače više patnju, nego pružaju zadovoljstvo i sreću zbog svladanih prepreka na putu duhovnog uzrastanja. Zato su milioni čitalaca u Tolstojevim književnim djelima lakše nalazili smisao života i lakše dovršavali svoju potragu za smislom. Tolstoj je isto činio i u svom stvarnom životu. Sam je pisao Gandiju u Indiju, nadahnut njegovom borbom nenasiljem za bolji život svih ljudi.

Čovjek je biće u neprekidnom traganju za smislom. Zahvaljujući samotranscendenciji ljudskog postojanja i volja za smislom gotovo je najjača sila koja pokreće čovjeka. Danas je, međutim, ta volja frustrirana. Zato se danas bolesnici najviše i obraćaju psihijatrima žaleći se na besmislenost i prazninu života. Danas ljude zaokupljaju pitanja sa kojima se nekad čovjek susretao samo na samrtnoj postelji. Frankl je i predvidio da kako materijalna i tehnička postignuća rastu, da će se sve više i postavljati pitanja smisla života i njegovih suprotnosti, besmisla i ispraznosti. To znači da besmisao života postaje sve veći i svakodnevan, i to na svim životnim uzrastima i u svim životnim situacijama, i svim društvenim slojevima. Primjeri za to su široko rasprostranjene pojave: nasilje, zavisnost od droge, zapanjujuće veliki procenat samoubistava, posebno među mladima, samo su neki simptomi masovne neuroze današnjice, ističe Frankl. U tom pogledu on je posebno kritikovao zapadna društva koja su opsjednuta pitanjima "sticanja sreće" i materijalnog bogatstva, zaboravljajući i gubeći pojam o smislu života i brišući granice između dobra i zla. Zato i nije čudo šta nas je snašlo (posebno male narode i državice na Balkanu) pri završetku 20. vijeka i početku trećeg milenijuma. Razmeđa između ovih stoljeća i ovih milenijuma donijela su velike lomove i među narodima i u duši čovjekovoj, što se vidi i u samo jednom pogledu sa kakvim zlom i iskušenjima su se suočili ne samo slovenski, već i drugi narodi.

Da je besmisao danas postao masovna pojava, Frankl primjećuje da čak i pisci u tom pogledu nimalo ne zaostaju i čine velike greške, jer često u svojim djelima stvaraju i nameću čitaocima takav besmisao. To je i zato što i pisac koga muči osjećaj besmislenosti, osjeti izazov da tu prazninu popuni besmislom i apsurdnošću. Međutim, ističe Frankl, postoji i mogućnost drugog izbora i savremena književnost ne mora biti simptom masovne neuroze današnjice i može puno doprinijeti ozdravljenju društva. Pisci koji su i sami prošli kroz pakao očajanja zbog besmislenosti života i iskusili bolne emocionalne krize, mogu opisati te svoje patnje i kako su se borili i uspjeli "izvući" iz tih životnih kriza. To bi moglo biti i poruka i pouka mnogim mladima i odraslima koji danas pate od osjećaja besmisla. Tako mogu postupiti ne samo pisci književnici, već i drugi poznati naučnici, kulturni i javni radnici, sportisti, političari itd. Mnogi od njih su napisali svoje biografije (A. Švajcer, N. Tesla, M. Kiri, M. Selimović, Tolstoj, Dostojevski, itd.) iz kojih se vidi kroz kakve su sve bolne emocionalne krize prolazili i kako su uspjeli prevazići taj besmisao, unutrašnje konflikte i prazninu života i da na kraju pronađu smisao (zašto postoje i kome su potrebni), postanu i zdraviji i snažniji i sretniji ljudi, nego što su bili prije te krize. Otvaranjem svoje duše i iznošenjem svojih duševnih rana, može pomoći čitaocu kojeg muči isto stanje besmisla i praznine, da prevlada svoje muke i ponovo pronađe ciljeve za koje vrijedi živjeti i boriti se. Frankl samo upozorava da pisac treba da vodi računa o tome da uvijek štiti čitaoca od očajanja i da mu pomogne da izliječi sopstvene rane čitajući njegovu knjigu. Ima puno primjera koji se mogu navesti kao ilustracija o tome kako je neka knjiga promijenila čitaoca, ili ga čak i spasila, sprečavajući ga da sam sebi oduzme život. Knjiga mu je pomogla da pronađe nove ciljeve koji su mu vratili nadu i smisao koji je bio izgubljen. Postoje i slučajevi u kojima je knjiga pomogla ljudima koji su bili u zatvoru ili na samrti, pa su i oni otkrili da postoji i da se može naći smisao i da se za njega vrijedi boriti, pa makar to bio i posljednji trenutak života. I tada, u tom posljednjem trenutku, kada se otkrije, taj smisao pomaže da se dobiju nova saznanja da život nije bio uzaludan, pa makar to bio samo taj jedan, posljednji i jedini trenutak života i da se za njega treba boriti. Na primjer, u Tolstojevoj noveli Smrt Ivana Iljiča govori se o pedesetogodišnjem čovjeku koji je iznenada spoznao da će umrijeti za nekoliko dana. Taj čovjek, oči u oči sa smrću, shvatio je da je čitav svoj život, kako to mi kažemo, protraćio u prazno, tj. da mu je život stvarno bio besmislen - i shvativši to on se izdigao iznad sebe, nadrastao sebe, i tako konačno, retroaktivno i unazad, stekao sposobnost da svoj život preplavi beskrajnim i beskonačnim smislom.

U jednoj drugoj njegovoj priči (Šta sam sanjao) čitalac i sam može vidjeti kako glavni likovi (otac i kćerka) pate, kako traže smisao života i kako razmišljaju o moralnoj strani svojih postupaka. I ovdje se jasno vidi koliko daleko seže odgovornost pisca koji piše knjigu. On treba da ima slobodu mišljenja i iznošenja svojih argumenata za određene postupke likova u svom književnom djelu. Ali sloboda nije posljednja riječ, kaže Frankl, i ona ne predstavlja cijelu priču. Sloboda prijeti da se degeneriše u svojevoljnost, ukoliko nije uravnotežena sa odgovornošću. Tolstoj se i svojim životom i svojim djelom borio protiv nepravde. To se vidi ne samo u njegovim objavljenim književnim djelima, već i iz njegova života. Od njegovih riječi (napisanih u istoimenoj raspravi): "Ne mogu da ćutim!", drhtali su moćnici tadašnje Rusije. Kao i sam, tako su i likovi njegovih romana uvijek bili usmjereni prema nečemu ili nekom izvan sebe, prema susretu s drugim ljudskim bićem, prema smislu koji valja ispuniti. Na primjeru Tolstoja, Gandija, Tesle, Sv. Save, Pupina, M. Kiri i drugih velikana, vidi se da čovjek najbolje ispunjava sebe kad zaboravlja i ne misli na sebe, kad se jednostavno i u potpunosti daje i živi za dobrobit i sreću drugih. Zaboravljajući sebe, čovjek postaje osjećajniji, a dajući sebe postaje kreativniji, kaže Frankl. Tolstoj je to uspio i u svom životu i u svom djelu, često prolazeći i kroz bolne emocionalne krize. Riječi pobune protiv nepravde u borbi za bolji život napaćenih i potlačenih, "Ne mogu da ćutim" je bolni krik u koji je sublimirana sva patnja i gorčina nepravde miliona napaćenih i obespravljenih. Za sve njih je Tolstoj tražio bolji život, ne samo za ruskog čovjeka, ruskog radnika i seljaka, već i bolji život za svakog čovjeka na cijeloj Zemlji. Zato se i smatra da je Tolstoj tražio i dosegao univerzalne principe pravde. U toj svojoj težnji i borbi za bolji život drugih uspeo se na visine gdje vlada potpuni mir i sklad između uvjerenja i postupaka. Na tim visinama nema više nesaglasnosti između ideala i načina života. Ni najveće lične žrtve više nisu patnja da bi se tako živjelo, već postaju zadovoljstvo i sreća zbog svladanih prepreka na putu do željenih ciljeva i svog samouzrastanja. I Tolstojevo djelo i njegov život su univerzum sami za sebe, kao što su univerzum i kosmos sami za sebe neponovljivi stvaralački genije ruskih romansijera XIX vijeka. Tolstojevo djelo nas uči da u težnji za boljim životom i borbi za bolje uslove za sve, neizbježno se javljaju i zastoji i bolne emocionalne krize, ali da sve to ima svoj smisao ako se teži ka višim nivoima razvoja i pojedinca i društva. Iz biografija velikih stvaralaca u nauci i umjetnosti (M. Pupin, N. Tesla, K. Line, L. Tolstoj, V. Igo, A. Švajcer, F. M. Dostojevski, M. Gandi i drugi) vidi se da su i oni često prolazili kroz bolne emocionalne krize i imali velike unutrašnje konflikte, dok nisu sami pronašli ciljeve za koje je vrijedilo živjeti i boriti se. Svojim životom i svojim djelom oni su se borili za principe univerzalne pravde, pravde i mira za sve i dobrobiti za sve.. Knjige koje su napisali veliki ruski romansijeri XIX vijeka (Tolstoj, Gogolj, Dostojevski, Njekrasov, Gorki, Gončarov, Turgenjev, Čehov i Puškin) prevazilaze svako pojedinačno trajanje, svaku prolaznost i zaborav. One govore o čovjeku i njegovom postojanju, (ne)savršenosti i (ne)završenosti, i (bes)konačnosti. One pomažu uspješan razvoj i društva i pojedinca. Kreativnost koja se ispoljava u njihovim knjigama nije trenutno stanje, jer ona izražava suštinu čovjeka koji traje i njegov opšti stav prema sebi i svijetu. Njihove knjige nude nove odgovore i originalna rješenja problema koja nadilaze i prevazilaze predrasude i stereotipe i uvećavaju našu sposobnost za učenje i usavršavanje u bezbroj načina. Veliki stvaralac i pisac neprolaznih romana Tvrđava i Derviš i smrt, M. Selimović kaže: „Knjige nijesu čovjek sav već ono što je u njemu najbolje, čovjek odabranih trenutaka. S tim živim čovjekom koga nema, možeš razgovarati, možeš uživati, a ne može mu se ni zahvaliti...Srdačno će te dočekati, ako mu se vratiš, uvijek spreman da počne razgovor s tobom."

Mi znamo da su knjige plod duhovnog stvaranja čovjeka, a za knjige velikih pisaca se kaže i da su božiji dar i da to ne može napisati svako. Priroda je na svu sreću udesila stvari tako da svako ko ima neki izuzetan talenat ili dar, ima i potrebu da ga realizuje. Ta potreba se ispoljava kroz stvaralačku težnju čovjeka koju Sokrat naziva dajmonijumom, „unutrašnjim glasom“, koji ga opominje šta treba da radi i čega treba da se kloni. Platon tu posebnu vrstu sublimirane energije koja pokreće na stvaranje i od koje „duši rastu krila“ - naziva duhovnim erosom („kraljevskom požudom“), bez koje ne bi postalo nijedno umjetničko, naučno ili filozofsko djelo. Čovjek se rađa sa višestrukim energijama i sposobnostima. Što je primljena blagodat veća, to je veća i pozvanost i zahtijevnost za njeno ispunjenje. Prema tim darovima čovjek stoji otvoren sa mogućnošću da ih prepozna i usavrši ili da ih zanemari i zataji. Oni mu određuju ulogu u svijetu, jer ga čine pozvanim na ispunjenje vlastite prirode i višeg smisla bivstvovanja. Pokretan najdubljim urođenim stvaralačkim impulsima, blagodatima, čovjek stremi ka realizaciji svojih darova, čime stiče mogućnost ličnog i ljudskog ispunjenja uopšte. Platon je kao dar bogova primio ne samo ličnu obdarenost, već i činjenicu da je rođen kao čovjek, kao Helen, kao Sokratov učenik. Kod velikih umova i stvaralaca, uvijek je prisutan i stav da je čovjek pozvan ne samo da stvara i tvori u svijetu u kome živi, već i da mijenja i usavršava samog sebe. On postavlja pitanja sebi i drugima u težnji da spozna istinu i smisao svoga života. Sokrat je posebno poznat po svom metodu postavljanja pitanja, u pokušaju da spozna istinu (vrhovnu ljepotu) i nađe smisao svoga bivstvovanja. Njegov čuveni metod postavljanja pitanja i vođenja dijaloga sa sagovornikom ostao je upamćen i do danas. Smatra se da je on prvi uočio ogromnu važnost pitanja u traženju smisla i sticanju kvalitetnog znanja (istine) o sebi i drugima. On svojim pitanjima nije imao namjeru da spriječi dolazak do znanja (istine, smisla), kako su to tada mnogi mislili, već se držao pitanja kako bi istakao vlastito neznanje i želju da sazna, želju da osmisli. Smatrao je da samo pitanjima sebi i drugima je moguće započeti potragu za smislom i istinskim znanjem. To je mukotrpan put koji se temelji na umnom zajedništvu kroz dijalog sa drugima. Pitanje i potraga za smislom su čovjeku prirođeni i dati. Oni su suština čovjekove egzistencije i toliko mu izgledaju prirodno, kao što mu je prirodno da diše. Sokrat je svojom metodom pitanja i dijaloga, i induktivno-deduktivnog puta spoznaje, dolazio do onog što mi možemo nazvati Sokratovo lukavstvo uma. Ono se sastojalo u tome da putem svog prividnog neznanja, ispoljenog u obliku pitanja, ubijedi drugog da ne zna ni ono što mu se činilo da sigurno zna i što mu se činilo izvjesnim. Sokrat je volio istinu kao vrhovnu ljepotu i pitanja su mu bila osnovno sredstvo u potrazi za njom i potrazi za smislom. Svojom induktivno-deduktivnom metodom pitanja Sokrat se borio protiv dogme. Zato su ga i dogma i dogmatičari optuživali da ne vjeruje ni u najsvetije, da čak svojim sumnjama i istraživanjima štetno djeluje na mladež. Može se kazati da ga je to njegovo istrajavanje na istini, do koje je dolazio svojim pitanjima, na kraju i odvelo u smrt. Bio je osuđen da popije otrov, jer je bio optužen da kvari mladež. Zato je Sokratova smrt jedna od najljepših uspomena čovječanstva. Da bi pobijedio, morao je da umre.

Sokratov primjer je za svakog umnog čovjeka bolan i poučan, jer upozorava i opominje na težinu izbora i da je ono najsvetije uvijek treba da bude muka pitanja i tegoba istraživanja koje vodi ka saznanju, ka smislu i istini. Dolaženje do istine ili put do istine je uvijek put ka saznanju, bez osvrtanja i gledanja na to kolike žrtve su za to potrebne. Istina je, prema Sokratu, ono teško. I zaista, da bi se čovjek obreo na putu istine, on prvo mora znati pitati, jer samo umijećem ispitivanja može sebi prokrčiti put ka istinitom odgovoru. Kod Sokrata je pitati značilo misliti, tražiti smisao. Zato se za njega i može kazati da je prvi i započeo potragu za smislom, potragu za smislom vlastitog bivstvovanja i bivstvovanja čovjeka uopšte. I drugi veliki antički mislilac i Sokratov učenik, Platon, istraživao je istinu u dijaloškoj formi. I kod njega je pitanje bilo sredstvo i pretpostavka dijaloga. I on je navodio svoje sagovornike majeutičkim pitanjima da dođu do odgovora. Pitanjem se započinje istraživanje, pitanjem započinje put ka istini i potraga za smislom - kaže Platon. Platon je govorio za Sokrata da je živio tako kao da je bio opsjednut sumnjom u sve. U osnovi te sumnje bila su pitanja. Sa pitanjem se rađamo, ono nam je dato i prirođeno nam je. Ono se nameće, opsjeda. I sam Sokrat je govorio da ga je izgleda zapala neka čudna klet, sudbina da vazda luta i sumnja, da ga je zadesila kob koju mora izdržati ako shvata značenje poslovice prema kojoj je sve što je lijepo ujedno i teško. Teškoća je pratilja svakog istinskog traženja, traženja istine i traženja smisla. Izvor pitanju je čuđenje, nepoznato i nesaznato. Iz čuđenja se rađa pitanje i saznanje. Iz sumnje u ono što se saznalo rađa se kritičko preispitivanje, a iz čovjekove potresenosti i svijesti o sopstvenoj izgubljenosti izvire pitanje o samom sebi - govorio je K. Jaspers. I za njega je, kao i za velike antičke filozofe Sokrata, Platona i Aristotela - izvor i početak filozofije u čuđenju, pitanju i potrebi za smislom. I za njega je filozofija čin čuđenja. I Jaspers kaže da sam čin čuđenja znači težnju ka znanju, težnju ka smislu i osmišljavanju. Tu funkciju ima i pitanje, jer je i ono proizvod i čuđenja i mišljenja. Pitati znači misliti, osmisliti. U osnovi čuđenja je pitanje. Za Aristotela je čuđenje početak filozofije, a za Jaspersa čuđenje znači i težnju ka saznanju, težnju ka smislu. Zato se može kazati da pitati znači željeti znati, željeti osmisliti. Pitanje je težnja ka smislu i težnja ka saznanju. E. Fink (1989) i kaže da filozofija po svojoj suštini i nije ništa drugo osim pitanje, jer sadrži otvorenost prema problemu i svaki odgovor upućuje na novo pitanje. On kaže da pitanje kao filozofski problem nastaje u začuđenosti koja je ujedno i početak filozofiranja, razmišljanja, početak potrage za smislom. I Aristotel je tvrdio da početak filozofije treba tražiti u pitanjima i potrazi za smislom.

On je govorio da su znatiželja i čuđenje odlučujući pokretači koji utiču na čovjeka da pokušava osmisliti svoj život i svijet oko sebe. Prvo čuđenje čovjeka o prirodi i prirodnim pojavama koje nije mogao da razumije i nije ništa drugo nego praiskonsko pitanje, praiskonska potraga za smislom. Pitanja su prvo postavljana u vezi sa još uvijek nerazumljivim pojavama u prirodi i svemiru, kao što su postojanje Sunca, zvijezda, vaseljene itd. Iz ovog se vidi da pitanje stoji u osnovi svih spoznaja o sebi, o stvarima i svega što se uči i teži osmisliti. I svaki odrastao čovjek, jednako kao i kad je bio dijete, zastaje pred tajnama i prostranstvima svemira. Ta začuđenost nas vodi i do pitanja o smislu našeg postojanja i našoj sudbini. Ta potraga za smislom našeg postojanja je vječno pitanje jer je vezano i za svaku pojedinačnu sudbinu, pa onda i za sudbinu cijelog ljudsko roda. Suština i jeste u tome da svaki čovjek želi da bolje upozna sebe kao i što želi da stupi u kontakt sa svojom sudbinom i onim ko upravlja njome i „natjera" ga da govori s njim o tome.

Postoje mnogobrojna istraživanja o tome kako je moguće tražiti i nalaziti smisao života. Ta istraživaja prvenstveno ukazuju da smisao i sreća u životu podrazumijevaju kontrolu nad vlastitim ponašanjem i onim što nam se svakodnevno događa, a ne da mislimo da naš život više zavisi od nama nepoznatih sila (sudbine) na koje ne možemo uticati. Ovo nam govori o tome da svako od nas mora uložiti određen napor i svojim radom pokušati doći do odgovora na pitanja o smislu života. Dakle, svako od nas je pojedinačno odgovoran za nalaženje toga smisla, jer se on (taj smisao) i ne može dati kao neki opšti recept kao što se to radi u medicini u liječenju određene bolesti kada se svakom pacijentu daje isti lijek za istu povredu ili istu bolest, infekciju, upalu i slično. Jer, ne postoji neki opšti smisao, već samo konkretni individualni smisao određene osobe u određenoj situaciji i u određenom trenutku, gdje svaki čovjek, pojedinačno, treba da postane svjestan svoje odgovornosti i slobode izbora, i to u svakom aktu i svakom trenutku svoga života, u ma kakvim teškim okolnostima se nalazio. Dakle, smisao je nešto što sami stvaramo i nešto što je potpuno individualno. Ne traži smisao svoga života i onoga što radi samo odrastao čovjek već i dijete. Za dijete bi to mogao biti pokušaj i strepnja da se prvi put samostalno uspravi i načini prvi samostalan korak u svom životu, ili drhtavo postavljanje posljednje kocke na visoki toranj koji samo gradi (dok to radi za njega ništa drugo na svijetu ne postoji); za atletičara je to rušenje vlastitog rekorda, za planinara da se ispne na neki vrh ili greben koji do tada nije osvojio, za pisca da napiše dobru knjigu, za ratara u polju da dobro pripremi njivu i dobije što bolje usjeve itd. Sve su to pitanja razvoja, samonadrastanja i samoprevazilaženja. Za svaku osobu postoji na hiljade takvih prilika tokom života. Dakle, sretan i smisaon život je nešto što svako za sebe stvara i to se ne može kopirati od drugih ili dati kao recept. Istraživanja u psihologiji pokazuju da je za sretan i smisaon život važno fokusirati se na sadašnjost i budućnost, što nije slučaj u psihoanalizi, koja korijene problema u našem ponašanju i životu traži samo u prošlosti, tj. u ranom djetinjstvu. Za razliku od psihoanalize koja je usmjerena na prošlost, pozitivna psihologija je usmjerena na budućnost, gdje se jedino i može naći smisao. Zato V. Frankl i kaže da onaj ko zna z a š t o živi taj će lakše podnijeti i gotovo svakojako k a k o živi, i u ma kakvim teškim okolnostima se nalazio. I zaista, čovjek najlakše može naći smisao svog postojanja ako misli na ono što dolazi, tj. ako je okrenut ka budućnosti i ciljevima koje želi da ostvari u svom budućem životu. Kad se dosegnu takvi nivoi duhovnog razvoja, onda se postiže i veći sklad između uvjerenja i postupaka, između ideala i načina života. Na tom nivou duhovnog razvoja ni najveće lične žrtrve i odricanja ne znače više patnju, već pružaju zadovoljstvo i sreću zbog svaldanih prepreka na putu duhovnog uzrastanja i samoprevazilaženja. Ipak, ni ovo nije kraj diskusije na ovu temu, jer i za pozitivnu psihologiju mnoge pojave ostaju još zagonetka, pogotovo kad se razmatraju moralna pitanja i pitanja odnosa između dobra i zla. I danas, kao i prije, filozofi, sociolozi i psiholozi uviđaju da kako materijalna i tehnička postignuća rastu sve su veće i izraženije moralne krize drušva. Iz genracije u generaciju moralni standardi su sve niži i niži, i to se odvija ubrzanim tempom. Nečija nesreća ili tragedija koja nas je i mogla potresti prošle godine, već ove godine to i nije tako za nas strašno i treba da se dogodi neka nova i još veća nesreća ili tragedija da bismo mi opet pokazali saosjećanje. Psiholozi upozoravaju da ako se to ovako nastavi da će ova “potraga za srećom” (što se u savremenom društvu obično podrazumijeva materijalno bogatstvo) dovesti do velikih moralnih lomova i kriza, gdje će granice između dobra i zla biti potpuno izbrisane. Savremena društva su prosto opsjednuta pitanjima “sticanja sreće” i materijalnog bogatstva, zaboravljajući i gubeći pojam o smislu života i brišući granice između dobra i zla.

Knjige iz različitih oblasti saznanja (književnosti, filozofije, antropologije, sociologije, psihologije, prirodnih nauka, knjige koje osvjetljavaju duhovnu tradiciju itd.) pomažu nam u tom našem nastojanju i traganju za smislom, pokazujući čitaocu dostignuća ljudskog roda. One uspostavljaju i nove mostove među različitim disciplinama, pokazujući tako da diferencijacija i integracija ljudskih aktivnosti i ljudskog duha idu uporedo i komplementarno. To nam govori da, uprkos parcijalizaciji znanja na sve uže domene, usljed ogromnog i ubrzanog razvoja u svim oblastima, moderna misao nam ipak donosi jedinstvenu viziju svijeta i čovjeka u njemu. Knjige iz različitih oblasti pomažu nam da ostanemo u interakciji i dijalogu sa svijetom i sa samim sobom, u pokušaju da bolje razumijemo i sebe i svijet oko sebe. Sve te knjige su za nas izvori znanja i podsticaj za našu misao, podsticaj u našem traganju za smislom. One nam ne donose i ne daju konačne odgovore, i ne odgovaraju da bi ukinule pitanja, već da bi postavile nova, uče nas da se pitamo i da osmišljavamo. Odgonetajući i razmišljajući o pojavama koje su opisane u tim knjigama, čitalac odgoneta i osmišljava i sebe i prirodu oko sebe.

Ono što čini neku knjigu velikom je i to što se ona može čitati uvijek i nanovo, i to, kao da je čitamo prvi put, sa istom željom i istim interesovanjem. Mnoge knjige mi pročitamo samo jednom i nemamo više želju da im se ponovo vratimo. Isto tako, velike knjige obično tretiraju neke velike teme nikad do kraja riješene i koje uvijek predstavljaju inspiraciju za nova pregnuća. Zato je dobra knjiga velika i duhovna i humana vrijednost, jer nam pomaže da nadrastamo sebe i tako postajemo bolji ljudi.

 

 

 

AHILOVA  PETA

U mnogim psihološkim istraživanjima se pokazalo da većina darovitih osobe uspijevaju u oblasti svoga stvaranja i rada i pored svih životnih teškoća i prepreka na koje nailaze. To su čak primijetili i školski ljekari kada su pogledali  zdravstvene kartone i uspjeh djece u školi. Oni su primijetili da djeca koja najčešće boluju od bolesti zauški, upale pluća, upale grla itd. ujedno imaju i veoma dobar  i odličan uspjeh u školi, dok se to rjeđe odnosi na djecu koja imaju samo prosječan školski uspjeh ili ispod prosjeka. Oni su čak postavili i hipotezu da se darovita djeca više troše u pogledu nervnog sistema (za istu kioličinu vremena njihov nervni sistem obradi više informacija) jer nauče više za istu količinu vremena nego prosječni i oni ispod prosjeka te se na taj način troši i više energije, a to za posljedicu ima slabljenje njihovog imunog sistema. Druga njihova hipoteza je da je kod darovite djece postoji veća asinhronost (neravnomjernost) razvoja sposobnosti i osobina ličnosti te im je usljed toga teže da se bore sa takvim neravnomjernim razvojem. Na primjer, psihološka istraživanja su pokazala da se događa i to da neko osmogodišnje intelektualno darovito dijete u tom pogledu može biti na nivou dvanaestogodišnjaka, ali je u emocionalnom i socijalnom pogledu još uvijek na nivou svoga kalendarskog uzrasta. Ako su te razlike još i veće  (u istraživanjima je nađeno da ima slučajeva da u tijelu desetogodišnjaka može da bude um petnaestogodišnjaka ili čak i dvadesetogodišnjaka – to su superinteligentna djeca (tzv. božija djeca), onda je takvoj djeci teže da se izbore sa mnogim drugim problemima u životu -  nego djeci kod koje je taj razvoj sposobnosti i osobina ličnosti više usklađen sa njima pripadajućim uzrastom. Isto je tako nađeno da veliki broj takve intelektualno darovite djece raste u siromašnim porodicama. Druga darovita djeca, opet, imaju potpuno nepodobne roditelje i užasnu porodičnu klimu (tuče, alkoholizam, droga, totalna nebriga i nezainteresovanost za dobrobit djeteta i njegov uspjeh u životu i školi), ali, i pored svega toga, oni nekako uspiju da se izbore i realizuju svoju darovitost prvo u učenju, a kasnije i u životnom opredjeljenju.  Psiholozi su čak uveli i novi pojam, tj. novu dimenziji  otpornost–ranjivost. Tu za ilustraciju obično navode sljedeći primjer: Zamislimo da imamo tri lutke – jedna je načinjena od stakla, druga od plastike i treća od nekog čvrstog metala. Ako svaku od njih udarimo čekićem – šta će se dogoditi? Lutka od stakla će se polomiti u hiljade komadića, plasična će imati udubljenje, dok će lutka od metala proizvesti lijep metalni zvuk. Upravo ova metalna lutka može da predstavlja tu našu najveću dragocjenost – našu superdarovitu i kreativnu djecu. Negdje u sredini između ta dva ekstrema je naša plastična lutka, koja predstavlja onu djecu koja trpe životne udarce, podnose oštećenja i neprijateljsku atmosferu u kojoj moraju da rastu, ali ipak nekako uspijevaju da funkcionišu kroz život. Staklena lutka predstavlja djecu koja rastu u izrazito neprijateljskoj klimi i u školi i u porodici (niko o njima ne vodi računa, potpuna odbačenost i nezainteresovanost roditelja i nastavnika o tome šta se sa njima dešava). Zbog toga što ne razumiju zašto im se to dešava, ta darovita djeca  su u vječitom sukobu prvo sa samim sobom pa otud  i sa svojom okolinom – roditeljima, nastavnicima i drugima. Trpe samo kazne i torturu i u kući i u školi (slabe ocjene, moraju da bježe i iz škole i od kuće) i na ulici se priključuju drugoj nesrećnoj djeci koja su već poprimila sve karakteristike delinkventnog ponašanja. Sve su to duboko nesrećna djeca koja nemaju nikog drugog do sebe same. Najteže je za ljudsko biće kad postane svjesno da ga niko neće, da nikome ne treba, da ga niko ne prihvata i da ga niko ne želi. Takvo dijete mora biti duboko nesrećno dijete. S druge strane, istraživanja, opet, pokazuju da darovita i sretna djeca imaju veliku podršku u svojim porodicama, a i sami uspiju da izgrade odbrambene snage da se bore protiv životnih iskušenja. Takva djeca često dobiju toliko pomoći, ohrabrenja i podrške u svom životu i učenju, ne samo od nastavnika već i od drugih – prijatelja, vršnjaka itd. jer i sami imaju ili izgrade tu osobinu da je svakom prijatno biti sa njima. Takođe je u istraživanjima nađeno da takva djeca rano postaju svjesna vlastitih snaga i kompetencija i počinju da bolje koriste sredinu koja im ide naruku da napreduju i dalje razviju svoje sposobnosti. Takva djeca rano pokazuju i određeni nivo samostalnosti, originalnosti i kreativnosti. Još je nešto primijećeno kod te djece: ona kao da trebaju i traže izazove kako bi postali još otporniji, neranjivi i izdržljiviji. Djeca koja idu kroz život bez ikakvih prepreka, tj. drugi im sve daju gotovo i, kako se to kaže, “na tanjiru”, nemaju priliku da se vježbaju na teškoćama u životu kako bi stavljali na probu svoje snage i svoje potencijale, pa zato najčešće i ne poznaju sebe niti imaju priliku da razviju svoje potencijale. Sljedeća priča iz grčke mitologije pomoći će nam kao ilustracija  ovog o čemu govorimo. Kada je Ahilova majka doznala fatalnu sudbinu koja očekuje njenog sina, ona ga je pokušala zaštititi što bolje može kupajući ga u rijeci koja, po jednoj drugoj legend, može da preokrene sudbinu. Pošto je Ahil tada još bio beba, ona ga je držala za petu dok ga je uranjala u vodu i vadila iz nje. Tako  je samo Ahilova peta ostala  neuronjena u vodu i nepokvašena. Kasnije, kad je Ahilu bilo devet godina, prorokovano je da bi on mogao biti veliki junak i osvojiti Troju, ali da će u toku bitke poginuti. Majka je, opet pokušala da pronađe nekakav način da Ahil ne ide u rat protiv Trojanaca i obukla ga je u ženske haljine. Ali, Odisej je otkrio prevaru i primorao Ahila da krene u vojsku koja ide u rat sa Trojancima. U toku opsade Troje, u žestokoj borbi, jedna strijela je pogodila Ahila u ranjivu petu i on je umro od te rane. (Sjetimo se da ga je majka držala za petu kad ga je kupala u rijeci i da je zbog toga samo peta bila jedini dio Ahilova tijela bez zaštite, jer nije bio uronjen u vodu). Za razliku od Ahila, Herkul je trijumfovao i pored velikih opasnosti, zahvaljujući vlastitim naporima i vrlinama koje je izgradio kod sebe, a njegova ga je majka odmalena samo hrabrila i ulivala mu samopouzdanje da će on uspjeti u životu. Herkul, dakle, nije bio dijete prezaštićeno od velikih životnih rizika, iskušenja i izazova. Tako je on dobio i samopouzdanje i sposobnosti boreći se sa svim teškoćama i preprekama u životu. Ta samoizgrađena čvrstina i otpornost je nešto i što je najvažnije i najtrajniji dobitak. Ali to samopouzdanje i ta otpornost se mogu izgaditi samo vlastitim naporima i vlastitim trudom i to ne može biti poklonjeno ili naslijeđeno od nekoga.  Ipak, nema puno ovakvih slučajeva u stvarnom životu, pogotovo današnjem životu, punom stresova i tragičnih događaja, i poremećenom sistemu vrijednosti, kad su granice između dobra i zla gotovo izbrisane. Sve nam ovo govori da još moramo mnogo da učimo o tome koji su vaspitnoobrazovni  postupci u radu sa darovitom djecom efikasniji i da je važna individualizacija vaspitnoobrazovnih postupaka u smislu uvažavanja individualnih razlika u sposobnostima i osobinama ličnosti  vaspitanika. Jer, i sami svi znamo iz svkodnevnog života da, na primjer, neko dijete kritika može još više obeshrabriti da ne može uraditi ni ono što bi inače moglo (i radi to svakodnevno), a drugo dijete kritika može podstaknuti da uloži još veći napor sljedeći put kako bi uspjelo u onom što se pred  njega postavlja kao zadatak. To nam govori da i roditelji i vaspitači trebaju mnogo više da znaju o individualnim razlikama u sposobnostima i osobinama ličnosti svoje djece  (posebno darovite djece -  koju istraživači u toj oblasti ponekad nazivaju - božija djecai) kao i kakav je odnos između talenta u nekoj specifičnoj oblasti kreativnosti i opšte intelektualne darovitosti.

Uglavnom se dnas smatra da talenat predstavljaju izrazito razvijene sposobnosti koje pojedincu omogućuju da na području svoje talentovanosti trajno postiže natprosječne rezultate. Zato je talentovanost uvijek specifična: književni talenat, muzički talenat, matematički talenat, sportski talenat itd. Sa psihološkog i pedagoškog stanovišta otvoreno je pitanje u kojoj mjeri je talenat nasljedan, a u kojoj je rezultat vaspitanja i vježbanja. Smatra se da u ljudskoj populaciji ima oko 2,5 % veoma darovitih (približno koliko i mentalno zaostalih), ali da samo mali broj njih razvije  svoje potencijalne do optimalnog nivoa. Darovitost je širi pojam od talenta i može da bude samo potencijal, tj. da se ne realizuje ako za to ne postoje uslovi. Darovitost je opšti naziv za karakteristike koje pojedincima omogućuju da tokom dužeg vremenskog perioda postižu visoko natprosječne rezultate u svojim aktivnostima. U psihologiji se istražuje u kojoj je mjeri darovitost nasljedna, a u kojoj je posljedica povoljnog djelovanja okoline i vježbanja. Faktori okoline posebno zaslužuju da budu istraženi, jer se mogu mijenjati i učiniti pogodnijim. Ako se darovitost pojedinca ispoljava samo na jednom području, onda se govori o njegovom talentu na tom području. Prema dosadašnjim saznanjima, može se kazati da je veći dio ljudske populacije sposoban za određen kreativan rad. Naravno, što je stvaralaštvo jednostavnije i na nižem nivou, brojnije je i učešće ljudske populacije. Međutim, kad su u pitanju najveća otkrića i izumi koji mijenjaju uobičajen red stvari u određenoj oblasti, relativno je mali broj pojedinaca koji su sposobni za takva otkrića. Prema nekim statističkim proračunima koje je već davno primjenjivao engleski naučnik Galton, takvi genijalni pojedinci javljaju se samo jednom u populaciji od milion ljudi. Psiholog Terman je, takođe, u svojoj longitudinalnoj studiji postavio kao kriterij određivanja darovitosti 1% najviših rezultata u opštim intelektualnim sposobnostima u ukupnoj populaciji. Prihvaćeno je i mišljenje da se kreativnost javlja na svim uzrastima i u svim kulturama i oblastima ljudskog rada, ali da postoji razlika u pogledu učestalosti, intenzitetu i vrsti kreativnosti i darovitosti unutar ovih kategorija. Neka shvatanja objašnjavaju darovitost i kreativnost kao posljedicu specifičnih uslova unutar i izvan ličnosti. Isto tako, potrebno je imati u vidu i to da kreativnost i intelektualna darovitost nisu potpuno jednoznačni pojmovi. Sve veći broj savremenih istraživanja pokazuje da intelektualna darovitost ne može biti sinonim za kreativnost i stvaralaštvo. Jer, postizanje izrazitih rezultata u nekoj oblasti zahtijeva ne samo intelektualnu darovitost, već i druga svojstva ličnosti, kao što su stavovi, navike, interesi, emocije itd. Samo određen sklop svih ovih osobina može da daje kreativne produkte. Ovakva i slična pitanja izazivala su interesovanja i pokretala istraživanja s ciljem da se bolje upoznaju sposobnosti i osobine ličnosti kreativnih pojedinaca. Savremena istraživanja se interesuju i za biološke ili genetske osnove stvaranja i darovitosti. Koliko su zakonitosti nasljeđivanja složene i kako ih je teško kontrolisati vidi se i iz sljedećeg: Izračunato je da ljudska jedinka u toku samo 20 svojih prethodnih pokoljenja ima oko 2.100 000 predaka. Svi ti mnogobrojni preci na neki način sudjeluju pri začeću nove jedinke svojim činiocima nasljeđa, svojim genima. Ako se uzme samo deset pari nekih osobina oba roditelja, onda je moguće dobiti preko 60.000 različitih tipova potomaka i preko milion mogućih međusobnih kombinacija tih osobina. A pošto prema zakonitostima genetike, ni svi nasljedni činioci ne dolaze odmah do izražaja, jer jedni preovlađuju, tj. postaju dominantni (i javljaju se u prvoj generaciji), a drugi bivaju potisnuti, tj. recesivni (i teško predvidivi kad će se pojaviti u nekoj narednoj generaciji), to se kombinacije gena stvorene pri začeću, kao i njihov kasniji razvoj u svakom organizmu ponaosob, teško može kontrolisati. Sve to postaje još složenije ako se zna da na to mnogostruko mogu uticati različiti socijalni faktori i različiti uslovi fizičke sredine. Uočeno je da nasljeđe snažno djeluje u oblasti muzičkog stvaralaštva (u porodicama Baha, Mocarta, Betovena i drugih). Ovo je uočeno i kod nekih naučnika (Bernuli, Galilej, Line, Darvin, Galton itd.). Interesantno je navesti i istraživanje o sposobnostima i osobinama ličnosti eminentnih naučnika i stvaralaca koje je pod rukovodstvom američkog psihologa Termana obavila Koksova (1954). Ona se prvo bavila procjenjivanjem njihove opšte intelektualne sposobnosti na bazi njihovih postignuća u nauci i stvaralaštvu, a zatim je tražila u kojoj je mjeri svaki od tih istaknutih naučnika i umjetnika imao razvijenu neku od 67 osobina sa pripremljene liste. U cjelini gledano, genijalni naučnici i stvaraoci imali su u znatnom stepenu razvijene sljedeće osobine: visoko razvijene opšte intelektualne sposobnosti, izrazita motivisanost, veoma snažan karakter, razvijena imaginacija i originalnost, razvijena memorija i sposobnost rezonovanja i kritičkog mišljenja, razvijeno samopouzdanje i istrajnost u radu itd. Priroda je na svu sreću tako udesila stvari da svaki čovjek koji je naslijedio neki izuzetan talenat ili dar, ima i potrebu da ga realizuje. Ta potreba se ispoljava kroz stvaralačku težnju čovjeka, koju Sokrat naziva dajmonijumom, „unutrašnjim glasom“ koji ga opominje šta treba da radi i čega treba da se kloni. Platon tu posebnu vrstu sublimirane energije koja pokreće na stvaranje i od koje „duši rastu krila“ - naziva duhovnim erosom („kraljevskom požudom“), bez koje ne bi postojalo nijedno umjetničko, naučno ili filozofsko djelo. Čovjek se rađa sa višestrukim energijama i sposobnostima. Što je primljena blagodat veća (te blagodati po sv. Pavlu su duhovni darovi), to je veća i pozvanost i zahtijevnost za njeno ispunjenje. Prema tim darovima čovjek stoji otvoren sa mogućnošću da ih prepozna i usavrši ili da ih zanemari i zataji. Oni mu određuju ulogu u svijetu, jer ga čine pozvanim na ispunjenje vlastite prirode i višeg smisla bivstvovanja. Pokretan najdubljim urođenim stvaralačkim impulsima, blagodatima, čovjek stremi ka realizaciji svojih darova, čime stiče mogućnost ličnog i ljudskog ispunjenja uopšte. Platon je kao dar bogova primio ne samo ličnu obdarenost, već i činjenicu da je rođen kao čovjek, kao Helen, kao Sokratov učenik. Kod velikih umova i stvaralaca uvijek je prisutan i stav da je čovjek pozvan ne samo da stvara i tvori u svijetu u kome živi, već da mijenja i usavršava samog sebe. I ovdje se kao najbolji primjer može uzeti život i rad sv. Save. On je bio višestruko darovit i zato je mogao da postiže izvanredne rezultate i daje kreativne produkte u više oblasti. Mnoge darove je naslijedio, ali je mnoge i sam izgradio kod sebe, jer je imаo i višestruke potencijale i višestruke želje za učenjem i usavršavanjem. Tako je bilo i kod naših drugih velikana: Njegoša, Tesle, Pupina. I ovdje se stvaralaštvo pokazuje kao izlazak iz zatvorenosti ličnog bića. Jer, mijenjanje sebe podrazumijeva i spoznaju vlastite prirode, poznavanje svojih jačih i slabijih strana. To je izoštrena svijest o sebi i prepoznavanje sopstvenih slabosti u cilju pokretanja težnje da se te slabosti i slabije strane naše ličnosti prevladaju. Međutim, za istinsku samopromjenu potrebno je ne samo asketsko iskustvo, već i dar ličnog preobražaja. Sam napor ne proizvodi dar, već je potreban urođeni ili prirodni potencijal, te ako toga nema, nikakvim naporom i podvigom se to ne može nadomjestiti.

 

ZAGONETNO

Šta nosi prevagu:   "strasti"  (emocije)  ili  "interesi"  (racionalne odluke) u našem ponašanju?   Ili: Kako izostanak spoljašnje pozitivne nagrade možemo promijeniti  negativno ponašanje   kod ljudi?

 

Ovdje prvo moram da u cjelosti navedem svoju kratku priču  Dibidus  (objavljena 2017. godine u zbirci; Pripovjetke i autobiografski zapisi)

"Seoskim putem je polako išao malo poguren  čovjek. Imao je prašnjav šešir na glavi.  Lice mu je bilo zaraslo u bradu i to mu je davalo izgled starca. Nosio je punu vreću prebačenu preko lijevog ramena čvrsto držeći  njen kraj sa obje ruke na grudima. U vreći su bili razni ručni alati za obradu drveta blanja, dlijeta, različiti noževi, ručne testerice, drveni čekići. Bili su još uvijek topli i sunčani oktobarski dani. Starac je koristio lijepo vrijeme da obiđe što više kuća i pita svakog domaćina ima li nešto za popravak ili da se napravi novo. Znao  je da  napravi drvene kutijice, sanduke za brašno, stalaže, različite zdjelice za sir i mlijeko, buriće za rakiju. Pravio je vile i grablje za kupljenje sijena, popravljao prozore, vrata i ormare ako bi se baglame olabavile. Popravljao je i pravio nove  ljuljaške, kolijevke i stalke za bebe, stolice, stolove i trnonošce, teljige i jarmove za volove.

Odjednom se začuo prodoran zvižduk. Starac je zastao, kao da je na to već navikao ili znao šta slijedi. Bio je to znak onoga ko ga je prvi spazio da hitno javi drugima da starac dolazi u selo i da igra može početi. Za nas djecu to je bila igra, ali za starca je to bio teška nevolja  Odmah zatim je slijedio snažan uzvik

– Dibidus, Dibidus. Dolazi Dibidus!

Starac se okrenuo, kao da je želio procijeniti iz kog pravca uzvik dolazi. Tako je stajao nekoliko trenutak dok se nije začuo i drugi, a potom mnoge pomiješane povike:

- Dibidus, Dibidus...Dolazi Dibidus. Starac se sada nikako nije mogao orijentisati, jer mu se činilo da taj uzvik dolazi iz svake kuće, iza svakog ćoška, žbuna ili drveta. Znao je da to mora da izdrži i nastavio je  dalje putem. Samo je rezignirano doviknuo:

            - Idite dođavola! Idite u pakao...! Ugursuzi jedni ....Tužiću vas sve vašem učitelju!

Roditelje nije spominjao. Mislio je da smo mi taj njegov nadimak čuli i naučili od njih. I dan danas, nakon toliko godina  sjećam se tog događaja iz djetinjstva. Tom čovjeku je pravo ime bilo Ilija. Kao djetetu u početku mi je bilo  nejasno kako je dobio nadimak Dibidus, niti mi je bilo jasno šta to znači. Znali smo jedino da ga to ljuti. Svi u selu su već znali da Dibidus češće dolazi u selo kad u kasnu jesen počne pečenje rakije. Tada je znao da  po cijeli dan provede uz rakijski kotao pijući svaku ponuđenu čašicu i uz priču i toplinu vatre popravlja nešto pomoću testerica i drugog alata kojeg je stalno nosio sobom u vreći. Najčešće nije imao šta da radi pa je pomagao u održavanju vatre ispod kazana i nošenju koma. Tako je provodio cijeli dan i noć. On je to volio, jer tu je bilo sve što mu treba: toplina vatre, čašica rakije,  i društvo za priču. Bilo je tu uvijek i ponešto za  mezu što on nije odbijao smatrajući se korisnim, jer uvijek nešto popravlja ili pomaže u održavanju vatre ispod kotla. To bi trajalo i po nekoliko dana i noći samo kod jednog seoskog domaćina, pa i više, kad šljve dobro rode. Kad bi se to pečenje rakije završilo kod jednog domaćina prelazilo se kod drugog. Tako je to trajalo cijeli novembar, a ponekad se ulazilo i u decembar. On bi tako išao za kotlom od jedne seoske kuće do druge. Smartali su ga sastavim i koriusnim članom te male grupe koja se stara o kazanu. Nije ni drugima smetao, jer su voljeli da slušaju njegovu priču. Samo ponekad, kad bi ga san savladao, ubrzan popijenom rakijom i toplinom vatre, on bi nakratko sklopio oči i opružio se na klupi  pokrivši se svojim ogrtačem ili starim ćebetom koje je bilo tu na klupi i na kome se sjedilo. Tad bi ga u loženju vatre odmijenio vlasnik kotla ili domaćin kod koga se rakija pekla. Kad bi se probudio obično bi popio po dvije – tri čašice, kaže da razbije mamurluk, i započinjao neku od svojih priča. Upravo u tim svojim pričama kod kotla, kad malo popije i odveže mu se jezik, primijećeno je, da on počinje da sve češće koristi  tu novu riječ, riječ - dibidus. Ljudi su postepeno shvatili njeno značenje, jer  je on tu riječ koristio samo onda kad je želio  nešto da naglasi ili istakne. Ti razgovori kod kotla su  ponekad trajali i  cijeli dan, pa i čitavu noć. Najčešće su to bile  priče o  težini svakodnevnog života na selu, o tome kako je rodila godina, da li je bilo suše, poplava i grada koji uništavaju ljetinu. Često se razgovaralo i o tome kako je porez velik, kako su sudski troškovi troduplo uvećani kad se  plaća globa za neki prekršaj. Jedne večeri Ilija (ovo mu je bilo pravo ime a kako je dobio nadimak-Dibidus, o tome i jeste riječ ovdje) je započeo priču kako je bio pozvan u opštinski sud gdje mu je rečeno da  morao paltiti veliku globu što je bez odobrenja posjekao dva hrastića u državnom zabranu. Šumar ga je zatekao u vrijeme sječe i napravio prijavu.

            -Oglobiše me moj druškane. Moram platiti deset puta više nego što ti hrastići vrijede. Stradao sam  dibidus. Stradao sam skroz naskroz. Moram da prodam onu moju kravicu da isplatim globu. Ja i moja starica moraćemo da jedemo suv hljeb. Propadosmo dibidus. Propadosmo potpuno. Ako čovjek, kao ja na primjer, nema svoju šumu, pa gdje da usječe sebi drva za zimu, ako nema čim platiti. Zima dolazi a drva nemamo i stradaćemo od hladnoće dibidus. Skroz naskroz i gotovo. Krov moje kućice neće izdržati ove zime ako snijeg napada. A šta su za državu dva hrastića kad je sve njeno, i šume i gajevi, okom ne možeš pregledati, a oni mene globe za dva hrastića. Ogromno je bogatstvo države, velike su njene šume i njeni gajevi, i velike su i tople i čvrste njene kuće. A moja kućica samo što se nije srušila i zimi je u njoj hladno i vjetar duva  kroz njena brvna. Krov prokišnjava na sve strane. Stavljamo daske da začepimo rupe, ali  to slabo pomaže. A država, šta sve ona ima i koliko šume i hrastića ima, ima više nego pijeska u moru. Ona dva hrastića što sam ja posjekao su kao dva zrna pijeska  u ogromnoj pješčanoj gomili koju država ima. Državu ta dva hrastića ne koštaju  ni koliko ova čašica rakije...a mene globe deset puta više nego što ti hrastići vrijede..Stradali sam dibidus i to na pravdi boga..Eto ti...Zbog tog se ponekad napijem, da zaboravim sve. Budem dibidus pijan i ne znam za sebe. Da bar na trenutak tako olakšam svoj bol i tugu svoju.

            Jednom drugom prilikom, govorio je, kako je prošle godine u poznu jesen išao pored naše rječice i htio da prijeđe na drugu stranu preko nekog brvna koje je tu bilo postavljeno. Ali, brvno je bilo vlažno i on se okliznuo i pao na sred matice zajedno sa vrećom.

            - Jedav sam se spasio i izašao iz vode dibidus mokar. Sav sam se tresao od hladnoće. Bilo je to pred zimu prošle godine i voda je bila tako  hladna, dibidus hladna. I vreća mi je bila pala u vodu i sav alat u njoj se pokvasio. Sva sreća da moja kućica nije bila daleko,  inače bi se dibidus smrznuo od hladnoće. Moja starica je založila veliku vatru na ognjištu i dala mi čist i suv veš. Skuvala mi je i mlijeko i brzo sam se povratio. Ali šta sad kad ostanemo bez kravice jer je moramo prodati kako bi platio globu. Propašćemo dibidus bez kravice.

            I danas, nakon toliko godina kad starca Ilije više nema ja se sjećam tih njegovih priča i te riječi dibidus koju je on, iako nikad nije išao u školu, sasvim ispravno koristio kada je želio da u najkraćem opiše i istakne sve muke svog tegobnog života. Sve sam to doznao kasnije, jer kao djeca mi nismo razumjeli tu riječ i njeno značenje, ali smo znali kako da ga izazivamo i ljutimo koristeći tu istu riječ. Nakon toliko godina i dalje se pitam gdje li je on prvi put ču tu riječ i od koga kad nije znao ni čitati ni pisati.  I  pored tih njegovih tugovanki i smožaljenja mi djeca nismo imali milosti prema njemu. Nastavili smo i dalje da ga izazivamo, možda čak i sa više strasti nego ranije. Razumije se da su nas roditelji zbog toga grdili, pa i kažnjavali na razne načine, ali sve to nije puno pomoglo. Svaki put kad bi se Ilija pojavio u selu ili  išao putem čim bi ga neko od nas prvi spazio  slijedio je prodoran i piskav zvižduk i povik ..Dibidus, ide Dibidus.  Bio je to signal za sve nas da se skrijemo iza ćoškova kuća, štala, seoskih ograda i stabala drveća (neki se čak penju na visoko drveće; neku visoku krušku, orah ili jasen, kako bi ga što  prije i lakše vidjeli kako dolazi) da započenemo iste povike...Dibidus... Dibidus,  i ako ni sami nismo bili svjesni značenja te riječi. On bi kao i obično zastao za trenutak i ponovio svoje, već toliko puta izrečene kletve i prijetnje:

-Idite u pakao ...i da znate da ću ovaj put sigurno ići  da vas tužim kod vašeg učitelja, ako vam vaši roditelji ne mogu ili neće  ništa.

Ali mi smo znali da Ilija – Dibidus,  kako smo ga sada zvali, neće otići nikad u školu niti nas tužiti učitelju. To smo znali iz ranijeg iskustva jer je on bezbroj puta već prijetio ali nikad nije ostvrio svoju prijetnju. Ustvari, primijetili smo da on daleko zaobilazi školu i kao da se zbog nečeg plaši i škole i učitelja. To saznanje nas je još više ohrabrilo da i dalje i još žešće nastavimo našu harangu prema već ostarjelom čovjeku. Na starca smo zaboravili samo za vrijeme trajanja velikih zima. On se u to vrijeme nije pojavljivao niti dolazio u selo. Ali čim bi snijeg okopnio Dibidus bi ponovo započinjao svoj posao popravljača oštećenih kućnih stvari i mi smo ponovo i sa istom strašću nastavili da mu dovikujemo Dibidus...Dibidus. Uzaludna su bili  prekori i kažnjavanja od strane roditelja.

Ipak, narednog ljeta nešto se neobjašnjivo za nas dogodilo. Iz velikog grada, gdje je završio studije i zaposlio se, došao je na odmor Ljbomir, sin našeg komšije. Njegovi roditelji, koji su imali još dvije kćeri, su bili dosta imoćni i mogli su da školuju sina jedinca. Njegove sestre, koje su bile starije od njega, završile su samo osnovnu školu i tu ostale kod kuće da pomažu roditeljima. Sin je izgleda dobro zarađivo jer je i ovog puta donio skupocjene poklone i za roditelje i za sestre i o tome se pričalo po selu.  On sam je bio uvijek lijepo obučen i često smo ga susretali  pored rijeke gdje je volio da dolazi i da se kupa. Sa sobom je uvijek imao jedan mali tranzistor i uz muziku i vijesti čitao neke knjige. Izgleda da je često bio u prilici da posmatra  kako mi izazivamo starca horskim povicima Dibidus...Dibidus. Tako je gospodin Ljubomir i sam bio  svjedok muka kroz koje starac prolazi. Zato nas je još više iznenadilo kad nam je jednog dana, nama trojici koji smo bili i glavni organizatori te harange,  iznio sljedeću ponudu:          

            -Ja ću ovdje u našem selu biti na odmoru još deset dana. Lijepo je vrijeme i starac Ilija,  koga ste prozvali Dibidus, dolazi sada svaki dan. Ako tako nastavite da ga izazivate i dalje kada on dolazi u selo svaki od vas trojice će dobiti od mene po jedan dinar. Ja ću svakog dana kad on dođe u selo izaći u šetnju i biću uvijek oko četiri sata posle podne ovdje pored rijeke kod ovog mosta. Nemojte nikome kazati za naš dogovor. Tada dođite ovdje i dobićete svaki od vas po jedan  dinar za svaki dan, ako uradite ovo što od vas tražim.

            To nije bilo malo, jer smo tada u to vrijeme za dinara mogli u seoskoj prodavnici kupiti punu šaku bombona. Sa oduševljenjem smo prihvatili njegov prijedlog ne samo zbog toga što smo  i sami uživali da izazivamo i ljutimo starca Iliju, već i zbog toga što ćemo prvi put u našem životu imati i svoj novac, zarađen vlastitim trudom. U početku smo to primili s nevjericom, jer smo  mislili da se gospodin Ljubomir šali, ali nije bilo tako. Već sljedećeg dana,  bila je subota, mogli smo se uvjeriti da je čovjek od riječi i da je govorio istinu. Starac Ilija ili Dibidus kako smo ga mi sada zvali  zaista se pojavio negdje oko podne, pred sam ručak. Prvo se začuo prodoran zvižduk kao znak da je neko  prvi već spazio starca kako dolazi u selo i započela je vika sa svih strana.

            -Dibidus....Dibidus...Dolazi Dibidus...

Starac se kao i ranije samo nakratko zaustavio i kao uvijek doviknuo:

            -Prokletnici ... idite u pakao .... 

Naša galama je bila toliko velika da je svako u selu to mogao čuti. Znali smo da je i gospodin Ljubomir to čuo. Vidjeli smo ga kako je i on za vrijeme naše galame izašao ispred kuće da bi vidio kako starac Ilija dolazi u selo. Da,  tako smo ga oslovljavali – gospodin Ljubomir, jer su ga tako oslovljavali i svi odrasli iz našeg sela. To je bilo prvi put da smo čuo da se za nekog  u našem selu govori da je gospodin i da ga tako oslovljavaju. I zaista, tog dana gospodin Ljubomir nas je čekao kod mosta gdje je sjedio na čistom bijelom peškiru sa knjigama i tranzistorom pored sebe iz koga se čula neka tiha muzika.

            -Dobro ste obavili svoj posao - kazao je i odmah nam isplatio po jedan dinar. - Samo tako nastavite svaki dan kad se starac pojavi u selu.

Tako je bilo i naredna tri dana. Sve se ponavljalo i uredno smo dobili obećanu nagradu od po jedna dinar. Bili smo veoma srećni  i dalje smo čuvali tajnu o našem dogovoru sa gospodinom Ljubomirom. Međutim, kada se starac peti put pojavio u selu i mi obavili sve kako nam je rečeno - nagrada od jedan dinar je ovaj put izostala. Na naše veliko iznenađenje gospodina Ljubomira nije bilo pored rijeke kod mosta gdje smo ga obično nalazili kako se sunča čitajući knjige i slušajući radio. Odlučili smo da ga sačekamo vjerujući da ga je možda nešto iznenada spriječilo da dođe na vrijeme. Da bismo prekratili dosadu i neizvjesnost čekanja počeli smo da se igramo lopte koju smo uvijek nosili sa sobom. U igri, kao što znate, vrijeme brzo prolazi i mi smo tu ostali sve do samog sutona. Gospodin Lj. koga smo čekali nije se pojavio. Pošli smo kući pitajući se šta se dogodilo. Nas trojica smo u početku mislili da je on možda zaboravio, ili ga je nešto spriječilo, možda čak i neka sitnica na koju on nije računao ili je slučajno iskrsla.  Nismo smjeli ići njegovoj kući da ga pitamo da nam da po jedan dinar, već smo odlučili da to učinimo ako ga slučajno sretnemo na putu ili pored rijeke. Razočarani što nismo dobili našu nagradu, odlučili smo da i sljedećeg puta kad se starac pojavi u selu obavimo svoj posao, ali ćemo tada  umjesto po jedan  ovog puta tražiti po dva dinara za svakog od nas, tj da nam gospodin Ljubomir isplati i zaostatak, tj. dug. Smatrali smo da je to sasvim pošteno i da gospodin Ljubomir treba da nas plati za naš trud onako kako smo se i dogovorili, jednostavno da poštuje dogovor. Složno smo zaključili  da se svako treba držati svoga obećanja, i to je sasvim uredu i  pravedno. Samo smo se pitali šta se dogodilo sa gospodinom Lj., jer nam je izgledao kao čovjek od povjerenja i od riječi. I zaista, i sljedećeg puta kad se starac Ilija - Dibidus pojavio u selu mi smo svoju aktivnost obavili, mada ne sa onoliko galame i sa onoliko žara i strasti kao ranije. Prije bi se moglo reći da smo to uradili iz neke obaveze ili dužnosti  koja se od nas očekivala. Jedva smo dočekali da ponovo odemo i potražimo gospodina Lj.  pored rijeke na istom mjestu i u zakazano vrijeme. Ali ovaj put slijedilo je još veće iznenađenje i razočarenje. Od dotičnog gospodina opet nije bilo ni traga ni glasa. Sjedili smo pored rijeke  razmišljajući šta se moglo dogoditi. Toliko smo bili zaokupljeni našom brigom da smo zaboravili i loptu  i bilo kakvu drugu igru. Sada već vidno ljuti i neraspoloženi počeli smo govoriti za Ljubomira da je običan lažov i prevarant jer nam nije platio naš trud. Trebao nam je bar javiti da znamo  zašto nije mogao doći. Počeli smo ga nazivati lažovom i neiskrenim čovjekom, jednostavno prevarantom. Zaključili smo i da sa njim od sada trebamo biti više oprezni i ne vjerovati mu puno. Donijeli smo i odluku da narednih dana ne izazivamo starca dok nam se ne isplati cijeli dug.  Kazaćemo mu i da nećemo nastaviti naše aktivnosti izazivanja starca  dok nam ne isplati i zaostatk.  I zaista, sljedećeg dana čim smo došli iz škole dali smo se u potragu po selu kako bi bar nešto doznali  u vezi sa Ljubomirom  Ja sam ga vidio u dvorištu kuće njegovih roditelja kako nakratko razgovara sa sestrama i još nekim čovjekom a potom ulaze u kuću. Naravno, nije mi padalo napamet da uđem u kuću i tražim isplatu duga ped svim ukućanima,  iako sam mislio da smo naš novac pošteno zaradili. Ponovo smo se sastali narednog dana i čvrsto donijeli odluku da ne obnavljamo našu aktivnost izazivanja staraca dok nam gospodin Lj. ne isplati sav dug za već do tada učinjeno.

            Ali, na našu nesreću, nastala je nepredviđena teškoća protiv koje se nismo mogli boriti. Vrijeme se okišalo i gospodin Lj nije nije mogao niti imao razloga da dolazi kod rijeke. Kiša je padala neuobičajno dugo, sa malim prekidima. Više od pet dana sunce se skoro nije ni pojavljivlao. Bilo je hladno i ljudi se skoro nisu ni izlazili  iz kuća, izuzev onih koji su morali. Mi smo putem do škole često govorili sve najgore o Ljubomiru i o tome šta se moglo dogoditi te je prekinuo da poštuje naš dogovor. Ostali smo i dalje kod naše odluke da ne izazivamo starca Iliju, čak i kad bi ga tog trenutka spazili negdje u selu ili na putu do škole. I dalje smo postavljali smo razne hipoteze o tome šta se moglo dogoditi  i zašto  g. Ljubomir nije održao svoje obećanje. Vrijeme je prolazilo neprimjetno.  Na kraju smo zaključili i da je odmor gospodina Ljubomira istekao i da on više i nije u selu, već otputovao. To smo zaista i ustanovili vrlo brzo. Niko od nas nije više spominjao ni gospodina Ljubomira ni starca Iliju. Bila je to neprijatna epizoda za nas. Osjećali smo se prevarenim i tu neprijatnost trebalo je što prije zaboraviti. Neprimjetno se izgubila i naša strast da izazivamo i mučimo starca.

            I danas nakon toliko godina sa nelagodnošću se sjećam  tih događaja (i čudim se kako sam mogao da učestvujem u tako nečemu), moga školskog duštva, svoga učitelja, starca Ilije i gospodina Ljubomira. Još uvijek sebi postavljam  pitanje da li je gospodin Ljubomir imao unaprijed pripremljen plan kako da promijeni naše ponašanje prema nevinom i nesrećnom starcu koga smo tako bezdušno i sa strašću mučili našim izazivanjem, ili je sve  to bila čista slučajnost. Ako je to učinio namjerno onda mi nismo bili svjesni da učestvujemo u njegovom eksperimentu promjene našeg ponašanja. Nismo ni mogli biti svjesni toga, jer se to protivilo svakoj logici našeg dječijeg rasuđivanja".*

                *Kako sam već kazao, mnogo godina kasnije, kada sam odrastao, i kada sam i sam postao prosvjetni radnik,  pokušao sam da  pronađem  bar neke odgovore ili bolja objašnjenja o tome šta stoji iza nekog ponašanja djece na odrđenom uzrastu. Proučio sam i neke istraživačke studije o našem učenju i ponašanju i tome pridodao vlastita opažanja i iskustva o ponašanju djece kojoj sam bio učitelj. Bio sam iznenađen kako se to moje vlastito  opažanje i iskustvo o ponašanju djece u velikoj mjeri podudara sa  istraživačkim  studijama. I sam sam imao priliku da se uvjerim  da  ponanašanje i aktivnosti djece u čijoj osnovi stoji  spoljašnja motivacija, tj. spoljašnji podsticaji (kao: pohvale, ocjene, ukori, čokolada, novac i sl.) neće imati tendenciju da se i kasnije ponove, tj. neće imati karakteristiku trajnosti, ako se ti spoljašnji podsticaji (posebnbo materijalni podsticaji kao: čokolada, novac i sl.) ukinu ili izostanu. Zaključak takvih istraživanja  bi mogao da bude da spoljašnje motivacija (novac, pohvale, ukori, ocjene, čokolada) umanjuju uživanje i strast  zbog čega neko ponašanje i aktivnosti izvodimo. Izgleda da mi manje volimo ono što radimo ako  to nije potpuno naš izbor ili nam bar daje iluziju slobodnog izbora. Dakle, ovjde je važno pitanje zašto spoljašnje (posebno materjalne) nagrade, kao što je novac, imaju manje efekat u odnosu na  aktivnosti i ponašanja koja su pokrenuta iznutra, tj. našim uzbuđenjem, strašću ili željom da učestvujemo u nekoj aktivnosti i to bez ikavih materijalnih nagrada. I naše ponašanje, dok smo bili djeca,  pokazuje da se mi najviše uključujemo i uživamo u aktivnostima  koje doživljavamo kao slobodno izabrane. Za to nam nije potrebna nikakva materijalna nadoknada. Očigledno je da da sve do sada rečeno ide u prilog  tvrdnji da mi  (i djeca i odrasli) ne volimo da budemo kontrolisaani, već više  volimo da sami sebe kontrolišemo. U mjeri u kojoj se neki spoljašnji podsticaj ili nagrade  sagledavaju kao sredstvo kontrole našeg ponašanja, onda oni obično umanjuje naše interesovanje i  naše uživanje u tom ponašanju ili toj aktivnosti. Naravno, da se ponekad možemo veoma truditi da dobijemo nagradu i trudimo se dokle god očekujemo da će doći nove nagrade, ali je manje vjerovatno da  ćemo tu istu aktivnost i dalje nastaviti ako se ta nagrada ukine, kao što je to bilu u našem slučaju kad smo bili djeca i kad nas je gospodin Lj. plaćao za naše neprihvatljivo ponašanje prema starom čovjeku. Iz eksperimenta koji je gospodin Lj izveo sa nama, (bez obzira da  li je on to namjerno isplanirao kako bi smanjio našu želju i strast da izazivamo i napadamo starca, ili je to sve ispalo slučajno) slijede i mnoga druga pitanja kao i  ovo: Pod kojim uslovima i kako se najlakše obezbijeđuje promjena  (i manipulacija) ponašanja ljudi (na bolje ili na gore) i koliko u tome učestvuju svjesni, tj. racionalni, a koliko oni više emocijama obojeni procesi, tj. ono  ponašanje koje mi obavljamo zato što to volimo i uživamo u tome? Ponašanje i aktivnosti koje mi volimo i bez materijalnih nagrada, je više pokrenuto iznutra, iz nas samih, tj. našim željama i strastima da se nečim bavimo a ne racionalnim ili proračunatim (recimo materijalnim) razlozima. Međutim, zaista  nije lako niti jednostavno pronaći neko mjerilo na osnovu koga bismo mogli neko ponašanje potpuno objasniti ovim ili onim  razlozima ili motivima – samo spoljašnjim ili samo unutrašnjim podsticajima. Stvari postaju još složenije ako se zna da se i mnogi spoljašnji motivi  mogu tokom vremena tranformisati u unutrašnje. To je tzv. sekundarna ili naučena motivacija u psihologiji poznata kao funkcionalna autonomija motiva. Ali to je duga priča i o tome ovdje ne možemo govoriti. Kada  kažemo da je neko ponašanje pokrenuto racionalnim razlozima onda  prije svega mislimo na naš razum i njegove odluke da  radimo ili ne radimo ovo ili ono, u zavisnosti od toga da li nam to pomaže ili odmaže u našem ponašanju i postizanju nekog postavljenog cilja. Teško je, međutim,  i kod odraslih, a kamo li kod djece, naći neku aktivnost koja je determinisana samo racionalnim ili isključivo racionalnim razlozima. Ipak, na tom tragu mogli bi se tražiti odgovori na gore postvljena pitanja. U istraživanjima ovakvih teorijskih i praktičnih problema  o tome šta odnosi prevagu u našem ponašanju: naš razum (interesi) ili naša  emocije (strasti),  onda se u tome pogledu često traže analogije čak i u Novom zavjetu gdje se kao ilustracije često navode dvije poznate epizode iz Jevanđelja. Juda,  koji je izdao Sina Božijeg za trideset srebrenika, oličenje  je one krajnosti koju bismo mogli nazvati krajnošću interesa  (ponašanje podstaknuto spolja, novcem), a ona gomila što je pred Pilatom urlajući  iz sveg glasa vikala: "Raspni ga! Raspni ga" - oličavala krajnost druge vrste, onu kojoj bi najviše pristajala riječ "strasti" (ponašanje podstaknuto iznura, emocijama). Ključna razlika između ova dva  modela ponašanja prevashodno je u tome što interes, čak i onda kad se ispoljava u svom najgrubljem i najradikalnijem obliku, podrazumeva ipak izvesnu mjeru savitljivosti ili fleksibilnosti, što sa strastima nije slučaj. Da je Judi Iskariotskom neko ponudio samo jedan srebrenik više da ne izda Hrista, on ga zasigurno ne bi izdao, a gomilu onih koji su od Pilata tražili da raspne Sina Božijeg mogla je zasuti i kiša srebrenika, ne bi ona zbog toga promijenila svoj naum. Ova razlika u savitljivosti između onih koje pokreću interesi (ponašanje pokrenuto spolja) i onih koje pokreću strasti (ponašanje pokrenuto iznutra) ujedno je i razlika  u stepenu racionalnosti. Onaj ko je strastima ponesen, prenebregava često čak i svoje sopstvene dobro shvaćene interese ili u svakom slučaju ne vodi o njima dovoljno računa.

 

 

 

NAŠE  PONAŠANJE I NAŠ  IZGLED  LICA  SU  KAO  OTVORENA  KNJIGA

 

Premda nikad ne možemo direktno posmatrati osjećanja druge osobe, mi ipak često činimo komentare i donosimo procjene i zaključke kao što su i ovi:

"Nikad ga nismo vidjeli tako ljutog/veselog."  ili  "Ona je tako tužna/sretna danas."

Kako mi, u stvari, dolazimo do ovakvih zaključaka i klasifikacija? Naravno, mi možemo i pitati ljude direktno da nam kažu nešto o tome kako se osjećaju, pretpostavljajući da će nam oni dati korektan odgovor. Ipak, mi češće donosimo zaključke i procjene o emocionalnom stanju drugih osoba na osnovu njihovog spolja vidljivog ponašanja, tj. na osnovu neverbalnih znakova (izrazi lica, pokreti tijela itd.) kao pouzdanih indikatora ili znakova  njihovih unutrašnjih emocionalnih stanja.  Međutim, da bi se tačno protumačili ti neverbalni znaci,  potrebno je  to i učiti, ali i imati dara  za opažanje tananih nijansi osjećanja. To nije vještina koja se lako uči. I društveni život često nameće da se inhibira i sputava pokazivanje jakih individualnih emocija ili osjećanja. Svako društvo, shodno svojim usvojenim vrijednostima, skoro da nameće rutinski patern ponašanja vezanog za određene situacije koje su pune emocionalnog naboja kao što su: vjenčanja, sahrane, rođenje djeteta, proslave vjerskih i drugih praznika itd.  I tu je potrebno da se nauče i prepoznaju ti neverbalni znaci za određeno i adekvatno emocionalno reagovanje. Na primjer, mi još kao djeca naučimo kako da se ponašamo na sahrani (ili vjenčanju i slično) jednostavno posmatrajući ponašanje odraslih osoba u tim situacijama. Uzmimo samo ovaj primjer iz Tolstojeve novele Smrt Ivana Iljiča (1886).

            "Petar Ivanič uđe, kao što uvijek biva u nedoumici šta tamo da radi. Jedno je samo znao: da u takvim prilikama nikad nije na odmet krstiti se. Što se tiče toga da li se pri tome treba i klanjati nije bio sasvim načisto, pa zato izabra srednje: ulazeći u sobu stade se krstiti i pomalo kao klanjati se... Petar Ivanič je znao kao što se maloprije trebalo krstiti, tako je sada trebalo stegnuti ruku, uzdahnuti i reći "Vjerujte mi"  I on tako i učini. I, učinivši to, osjeti da je dobio željeni rezultat: da je on tronut i ona tronuta".

            Neke psihološke teorije sposobnosti, posebno patološke teorije sposobnosti, su često zagovarale da postoji tijesna veza između tjelesno - anatomske strukture i sposobnosti i osobina ličnosti pojedinca. Ovakvo mišljenje se često moglo naći i oblasti psihologije stvaralaštva.  U svom poznatom djelu Tragedija genija, V. Stanojević (1972) o tome kaže: "Stanje zanosa, kao i stanje svake duhovnosti, ima svoje korene u materijalnoj, anatomsko-fiziološkoj osnovi i u svojstvu  telesne građe. Od tih svojstava sagrađen je celokupni duhovni sklop svake ličnosti - njen karakter, temperament, pa dakle i stvaralačka sposobnost i njeni oblici. Mnogobrojni telesni činioci, pa i geni i određene skupine gena- udružuju se u svakoj ličnosti na svojstven način u njenu individualnost, koja se ogleda u svemu, pa i u različitosti otiska prstiju i rukopisa svake ličnosti. Ovo poslednje, individualnu posebnost i njeno raspoznavanje, zapazila je i ovekovečila najpre mašta narodne poezije, koja duševni lik i ne predstavlja drugačije nego po spoljnjem izgledu i ponašanju…U mitovima, legendama, pesmama, bajkama, pričama, izrekama i poslovicama duševni lik je izražen odlikama telesne građe: anđeo je umiljato dete s krilima i bezazlenim, zdravim i belim licem; đavo je crn i ružan mršavko, s retkom, šiljatom bradicom; sveci su starci, bele dugačke brade, blagog izraza lica, tankog stasa, blede kože i krotkog koraka; satiri u grčkoj mitologiji su raskalašeni lenivci, ogrezli u porocima, koji odbijaju svojim ružnim likom i nepristojnim ponašanjem; nimfe, boginje, vile, rusalke - mlade su lepotice, dražesne i zavodljive…Mnogi pesnici i pisci zapazili su istu pojavu i u društvu - podudarnost duševnog lika s telesnom građom. Servantes je u debeljku niskog rasta, Sanču Pansi, naslikao bezbrižnog veseljka, praktičnog čoveka lišenog mašte, realistu kome u životu sve glatko ide, dok je u mršavom dugajliji Don Kihotu video sanjalicu koji nikad ne brine svoju brigu, već samo opštečovečansku, utopistu koji je osuđen od svoje prirode da nikad u životu ne uhvati vezu sa stvarnošću, te je mučenik  celog života. Gete je dao u fizionomiji, stasu i postupcima Mefista tip zlog cinika demona, i zapazio da je na izrazu svačijeg lica  ispisana i njegova sudbina i njegova istorija ("Na svakom licu su njegova istorija, njegova mržnja i ljubav jasno ispisane"). Šekspir, Dostojevski, i drugi veliki književnici, a pogotovo slikari, takođe su kroz telesnu građu izrazili duševna svojstva i karakterne crte svojih likova...Genijalnost je i nasledna, ali nije neposredno nasledna, te je nepredvidiva, i ona smanjuje biološku snagu i vitalnost, zbog čega su genijalni ili kratkog veka ili bez poroda, ili im je porod telesno ili duhovno zaostao, i samo izuzetno obdaren. Najkraći je vek emotivnih kulturnih stvaralaca, u prvom redu lirskih pesnika, koji se najjače troše i najbrže sagorevaju, kao sveća zapaljena s oba kraja. Naučnici i filozofi imaju najduži vek, dok su društvene vođe u tom pogledu na sredini."  Naravno da su tjelesne osobine od značaja za ličnost. One utiču na to kako će se drugi ljudi odnositi prema pojedincu pa i on sam prema sebi. Postoje morfološke tjelesne osobine (visina, težina, debljina, oblik glave, mišićavost itd.) i fiziološke, kao što su osobine autonomnog  nervnog i endokrinog sistema. Iz svakodnevnog iskustva znamo da često o ličnosti pojedinaca zaključujemo na osnovu njihovih tjelesnih i fizičkih osobina. Neki autori u prošlosti su pokušali da pronađu povezanost između pojedinih tjelesnih osobina, s jedne strane, i određenih psihičkih osobina, s druge strane – kako bi lakše upoznali ličnost pojedinca. Najpoznatija takva shvatanja su frenologija i fiziognomika. Frenologija je pokušala da procijeni ličnost pojedinca na osnovu izgleda (veličine i oblika) lobanje, a fiziognomika na osnovu oblika pojedinih dijelova lica. Kasnija naučna istraživanja su pokazala da između tjelesnih osobina i njima pripisivanih psihičkih karakteristika nema povezanosti, ili ukoliko je i ima, ona je beznačajna i zanemarljiva. Naravno da ne možemo tvrditi da uopšte ne postoji podudarnost između psihičkih i fizičkih osobina. Zato su se kasnije javili i pokušaji da se pronađe ta veza, kao što je veza između nasljednih osnova i psihičkih svojstava ličnosti. U tom pogledu su naročito bili poznati pokušaji Krečmera i Šeldona da se pronađe veza između fizičkog izgleda i psihičkih osobina. Oni su pošli od stava da određena struktura endokrinog sistema utiče na izgled osobe i neke njene karakteristike u pogledu temperamenta. Nasuprot tome, savremena psihološka istraživanja su više usmjerena na izučavanje povezanosti pozitivnih emocionalnih stanja (vedrina, nada, zadovoljstvo, optimizam itd.) sa zdravijim, ispunjenijim i smislenijim životom.

 

  INDOKTRINACIJA I PONAŠANJE

 Najveći dio onoga što naučimo tokom života je rezultat našeg namjernog učenja, tj. to smo i željeli i imali namjeru da naučimo, što nije sporno. Isto tako, neke stvari u životu mi naučimo i slučajno – i to nije sporno.  Preostalo pitanje ili problem je ovdje  da li ljudi  nauče neke stvari  koje svjesno ne žele, već im je to nametnuto (tzv. učenje pod prisilom). Još  je važnije pitanje  zašto ljudi uče i usvajaju sadržaje koje ne žele i ne odobravaju, s kojima se ne slažu ili ih čak smatraju štetnim? Kada ljudi pod prisilom nauče neki sadržaj ili nametnutu im doktrinu i kad se počnu ponašati u skladu sa tom doktrinom – je li to njihovo ponašanje iskreno ili odglumljeno? Na ovakva i slična pitanja pokušavali su naći odgovore mnogi psiholozi. Mi ćemo ovdje detaljnije navesti shvatanje psihologa I. Furlana (1986), koji smatra da se indoktrinacija bazira na učenju, i to intenzivnom učenju koje utiče na mijenjanje svijesti. Indoktrinacija ili indoktrinirano učenje je usvajanje ideja i uvjerenja sa zahtjevom da se to nauči i usvoji potpuno i nekritički. Kao razliku između doktrine i nauke Furlan ističe to što se u doktrinu uvijek mora vjerovati, čak i onda kada je apsurdna. Suprotno tome, u nauci se ništa ne usvaja nekritički i tu se jednostavno nešto zna ili ne zna, postoje naučni argumenti ili ne postoje. Dakle, usvajanje naučnih činjenica  ne može imati za posljedicu nikakvu indoktrinaciju. Za razliku od navedenog, termin indoktrinacija se može koristiti i u jednom prihvatljivijem smislu, ali tada bi umjesto riječi doktrina mogla više odgovarati riječ koncepcija. Tako možemo da kažemo da neka politička partija ima svoju koncepciju ili da neka društvena zajednica ima svoju koncepciju demokratske vlasti itd. U daljem izlaganju nećemo govoriti o takvim doktrinama – koncepcijama, već o doktrinama u dogmatskom i nenaučnom značenju, gdje se neke ideje i sadržaji moraju prihvatiti nekritički, bez obzira na to što se mi s tim ne slažemo i ne želimo to da naučimo niti prihvatimo. Upravo o takvom nametnutom učenju i promjeni svijesti i ponašanja pod prisilom, tj. o indoktrinaciji  ovdje će biti dalje riječi. Poznato je da u svim klasnim društvima postoji neka vrsta indoktrinacije kako bi se ta društva održala. Do sada je najpoznatija fašistička indoktrinacija. Njemački nacisti su širili ideje o superiornosti Nijemaca, a manjoj vrijednosti drugih, posebno slavenskih naroda. To im je bio i izgovor i opravdanje za osvajanje slavenskog Istoka i za brutalno istrebljivanje  stanovništva tih zemalja. Postojala je i zločinačka ideja o opasnosti koja čovječanstvu prijeti od Židova, jer su nacisti taj narod optuživali za sve moguće zločine, a najviše zbog tobožnjeg židovskog porijekla komunizma itd. I danas postoje politički reakcionarne, fašističke i rasističke doktrine koje se uče i sprovode u raznim dijelovima svijerta. Zato je veoma važno razumjeti psihološke osnove indoktrinacije i indoktriniranja.

 Osnovno pravilo indoktriniranja je sljedeće: da bi ljudi usvojili neku doktrinu, oni prvo moraju biti motivisani za to putem sljedećih tvrdnji: usvajanje neke doktrine doprinijeće njihovoj sigurnosti i stabilnosti zajednice, boljem prilagođavanju pojedinca, lakšem razumijevanju nekih društvenih pojava itd. Drugi motiv je društvene prirode. Naime, kad pojedinac vidi da je većina drugih u njegovoj zajednici prihvatila neku doktrinu, onda i sam poželi da se tome priključi. Za dobrovoljno prihvatanje neke doktrine motiv može biti i koristoljublje, kad do izražaja dolazi društveni ološ – što posebno dolazi do izražaja u kriznim periodima kroz koje prolazi neka društvena zajednica ili sredina. I motiv straha je čest uzrok prihvatanja neke indoktrinacije kako bi se ljudi zaštitili od nečeg što ne razumiju, a što im prijeti. Osjećaju se sigurnije kad pripadaju grupi čiji su pripadnici već prihvatili indoktrinaciju.

Kad je riješeno pitanje motivacije za usvajanje određene indoktirinacije, započinje sam proces indoktriniranja, i to tako da se u doktrinu mora vjerovati bez ostatka i bez ikakve kritičnosti. Da bi se to postiglo, pojedinci koji prihvataju neku doktrinu se prvo moraju odreći svojih dotadašnjih uvjerenja i stavova. I. Furlan ističe da se to obično postiže tako što se ti pojedinci uključuju u grupnu kritiku i grubo negiranje bilo čega što protivriječi ili bi moglo smetati zadanoj doktrini. U takvoj negaciji se ne iznosi razumna kritika bilo kojih stavova, već se oni jednostavno proglašavaju neprijateljskim i besmislenim izmišljotinama itd. Pošto je tako duh onih koji će biti indoktrinirani „očišćen“ („pranje mozga“), oni mogu primiti sadržaje zadane doktrine.

Indoktriniranje je efikasnije ako se sprovodi u grupi i to je tzv. grupno učenje. Takvo učenje povećava motivaciju. Članovi grupe kao da se takmiče ko će prije i bolje usvojiti određenu doktrinu. U grupi se svako želi istaknuti i pokazati ko je sposobniji i privrženji zadanoj doktrini. Učenje doktrine je efikasno i zbog toga što svaki uspjeh u tom pogledu grupa potkrepljuje. Sama doktrina obično pozitivno utiče na učvršćivanje unutrašnjih veza u grupi. Usvajanje doktrine sada daje smisao postojanju grupe. Grupa je sada povezana zajedničkim interesima, zajedničkim ciljevima i radom te ima jake razloge za svoje postojanje. Grupa je sada spremna da prihvati bilo koju, pa i najmilitantniju doktrinu. Takve mračne i militantne doktrine utiču na formiranje kriminalnih grupa koje sada samo traže sredstva i finansije kako bi ostvarili svoje terorističke ciljeve. Sve se radi planski, jer iza takvih ideja stoje indoktrinirani ljudi koji su postali članovih takvih grupa. Kad se jednom pridobiju i postanu istinski indoktrinirani članovi takvih grupa, onda su oni spremni da se čvrsto drže za određenu doktrinu daljim indoktriniranjem i počinjanjem praktičnih akcija koje ta doktrina zahtijeva. U tim praktičnim akcijama se provjerava da li je proces indoktrinacije u potpunosti uspio kod svih članova te grupe. Skoro sve terorističke organizacije primjenjujeu ovu proceduru: provo indoktrinacija i odmah nakon toga akcija. Danas smo svjedoci šta takve ekstremno indoktrinirane terorističke grupe rade širom svijeta: otimaju se djeca u obdaništima i školama, vrše se napadi eksplozivom na avione, bolnice, velike sportske manifestacije itd. Najnoviji izum takvih grupa su dobrovoljci koji, opasani eksplozivom, žrtvuju svoj život kako bi što više žrtava bilo u napadu na ciljeve koje su odabrali. Dakle, indoktrinacija traži akciju. Sama akcija pojačava indoktriniranost, a još veća indoktriniranost traži još više akcije... Tako se stvaraju društveno veoma opasne situacije koje mogu slomiti društveni sistem i nametnuti svoj, kao što je to uradio Hitler, uvodeći nacizam i fašizam. On se tu poslužio ne samo zaplašivanjem i terorom, već je perfidno sprovodio ideju o superiornosti Nijemaca, tzv. arijevske rase, što je njemačkim malograđanima još više laskalo i pridobijalo ih za fašističku doktrinu i to na manje-više dobrovoljnoj osnovi.

Daleko je važnije pitanje šta se dešava sa ljudima koji su izloženi prisilnoj indoktrinaciji. Posebno je važno pitanje psiholoških mehanizama koji stoje u osnovi indoktriniranja pod prisilom i protiv svoje volje i to tako da se prihvataju i suprotna uvjerenja, pa čak i ona protiv kojih su se aktivno borili ti isti koji su sada izloženi prisilnoj indoktrinaciji. Na ova i slična pitanja se može bar djelimično odgovoriti iznoseći bar neki primjer prisilne indoktrinacije.

Četvrtog februara 1974. godine, devetnaestogodišnja unuka Wiliama Hearsta, jednog od najbogatijih Amerikanaca i tadašnjeg vlasnika najpoznatijie novinsko-izdavačke i radio-televizijske kompanije, bila je oteta. Otmičari su bili čalnovi dotad malo poznate terorističke organizacije, tzv. Simbioničke oslobodilačke armije. Tražili su od njene porodice da nabavi hranu za siromašne u vrijednosti od četiri miliona dolara kao otkupninu da se djevojka oslobodi. Taj zahtjev su djed i otac Wiliam i Randolph Hearst odmah ispunili. Ipak, nakon toga, šezdeset dana se o Hearstovoj unici Patriciji-Pattty Hearst ništa nije znalo, a onda je Amerika bila šokirana potpuno neočekivanim obrtom događaja. Naoružani simbionisti opljačkali su jednu banku u San Francisku. Među pljačkašima je bila i Patty Hearst, i to jedina nemaskirana među njima, te ju je skrivena kamera uspješno snimila. Pljačkaši su to znali i upravo im je to i trebalo, jer su Patty za to i pripremili i ona je održala jednominutni govor, predstavivši se i rekavši da se dobrovoljno priključila simbionistima, da prihvata njihove ciljeve i da će se ubuduće za njih boriti i sa oružjem u ruci. Odrekla se svih svojih bližnjih, posebno optuživši oca i vjerenika da su počinili zločin prema narodu, izjavljujući: “Ja sam se promijenila i odrasla, postala sam svjesna i nikad više neću se vratiti životu kakav sam vodila ranije. Ovo je moja lična odluka i ona nije rezultat nikakve neslobode, prisile, drogiranja, hipnoze ili mučenja.“  Ipak, roditelji još uvijek nisu mogli povjerovati u sve to, a posebno da je to uradila bez prisile. Otac je izjavio: “Pa ona je sa nam bila dvadeset godina, a sa njima samo dva mjeseca i ne vjerujem da će ona promijeniti svoju životnu filozofiju tako brzo i bez prisile.“ Ubrzo će se pokazati kako je bilo moguće promijeniti svijest i temeljna životna uvjerenja. Ostalo je samo pitanje je li to zaista uradila svojevoljno ili pod prisilom i da li je ta njena promjena istinska ili odglumljena kako bi spasila život?

Kasnije su američkoj javnosti dostavljene i magnetofonske trake na kojima je Patty propagirala terorističke ideje simbionista. Sudjelovala je u još nekoliko pljački banaka kojima su ti teroristi obezbjeđivali novac za svoje izdržavanje i kupovinu oružja. Puno je nedužnih ljudi koji su radili u tim bankama izginulo. I te akcije terorista su snimane i opet su svi bili maskirani osim “Tanje“ (Tania). To je sada bilo novo “revolucionarno“ ime Patty Hearst. Nakon jedne takve pljačke, američka snage bezbijednosti su uspjele likvidirati većinu terorista, a troje je uhapšeno, među njima i Tanja,tj. Patty Hearst. Tek se tada detaljnom istragom ustanovilo kroz šta je ona prošla, šta se s njom događalo i kako se pretvorila u teroristkinju. Da bi se to objasnilo, potrebno je navesti sve redom šta je preživljavala od prvog dana otmice. Američka štampa je bilježila događanja sljedećim redom. Nakon otmice teroristi su Patty držali dva mjeseca  zatvorenu u maloj sobi (kao ratnog zarobljenika), i to vezanih očiju. Tu je bila neprestano silovana i izložena drugim maltretiranjima, prijetnjama i mučenjima. Zbog toga je počela gubiti nadu da će uopšte ostati živa, znajući da su ti isti teroristi već ubijali svoje protivnike i one koji nisu prihvatili njihovu doktrinu. Njena ličnost je bila destabilizovana te je počela gubiti svoj identitet. Počela se kolebati i njena svijest o pripadnosti svome društvenom sloju, jer su teroristi osuđivali taj društveni krug  kojem je ona pripadala, i to     najtežim izrazima, uvjeravajući je u skoru propast tog aristokratskog sloja. Postupci kojima je bila izložena često se nazivaju “pranje mozga“ (brain-washing) ili “deprogramiranje“. To je bilo brisanje svih ranjih psihičkih tragova zatvorenice (njenih ranijih uvjerenja i stavova) s ciljem da se “napravi prostor“ za novu doktrinu koju su joj nametali otmičari iz sata u sat i iz dana u dan. Osnovno sredstvo terorista bilo je zastrašivanje. Strah i panika smanjuju kritičnost subjekta koji treba da bude indoktriniran i čine ga prijemčivijim za bilo koju novu ideju. Teroristi su koristili i jedan drugi način prisilne indoktrinacije, a to je bilo ponižavanje zatvorenice i izazivanje  osjećanje stida i gađenja prema samoj sebi. To je postignuto  njenim višestrukim silovanjem od strane nekolicine terorista. Time su postigli destabilizaciju i “drobljenje“ (deprogramiranje) njene ličnosti i tako lomili njen unutrašnji otpor perma novoj indoktrinaciji (reprogramiranje i programiranje). To se moglo smatrati prvom fazom tog procesa. Kada je “drobljenje i brisanje“ dotadašnjeg identiteta (deprogramiranje) završeno, nastupa druga faza u kojoj se kod zatvorenice postepeno izgrađuju novi stavovi i razvijaju nova uvjerenja. Zato je važno da subjekt u drugoj fazi bude pozitivno potkrijepljen za svaki, pa i najmanji napredak u prihvatanju zadanih ideja, ali isto tako da bude snažno negativno potkrijepljen (vulgarnim riječima i fizičkim zlostavljanjem), ako pokaže sklonost vraćanja na prethodna uvjerenja i neprihvatanje ideja indoktrinacije. Poslije druge faze indoktriniranja, na redu je treća, možda i najvažnija: indokrinirani subjekt mora preći u akciju,tj. mora u praksi dokazati da je u potpunosti prihvatio novu doktrinu i da je deprogramiranje i reprogramiranje uspjelo. U slučaju Patty Hearst to se dogodilo kakoćemo opisatiu nastavku.    

Teroristi su je počeli obučavati  Patty u baratanju oružjem i pripremati je za terorističke akcije. Samim tim se njen položaj u zatočeništvu počeo poboljšavati, na primjer, mogla se slobodno kretati unutar tajnog skrovišta gdje im se nalazila baza. To je bilo važno pozitivno potkrepljenje za prihvatanje terorističke doktrine. Nakon toga, došlo je do već spomenute prve akcije, tj. do pljačke banke u San Francisku, skrivena kamera je snimala tu pljačku gdje se Patty mogla jasno raspoznati, a kamera je registrovala i njen jednominutni govor. Kada su se teroristi sa opljačkanim novcem vratili u svoje skrovište, uključili su televizor i gledali snimke svoje razbojničke akcije. Patty ili Patriciji je sada postalo jasno da sada svi znaju o njenom priključenju teroristima i da je time stigla do tačke s koje više nema povratka. To i jeste jedan od glavnih ciljeva dobro poznate strategije indoktriniranja: indoktriniranog preobraćnika treba prisilno navesti da uradi nešto što će mu onemogućiti da se vrati na svoja nekadašnja uvjerenja  ili u svoj nekadašnji društveni krug. Naprotiv, novi postupci i nove akcije ga kompromitacijom moraju čvrsto vezati uz prihvaćenu doktrinu i uz organizaciju koja je njen nosilac.

Slučaj Patricije-Patty Hearst primjer je uspješne i potpune prisilne indoktrinacije deprogramiranja i reprogramiranja. Uspjeh je tu bio postignut i zato što se radilo o  mladoj i neiskusnoj djevojci, koja se i nije mogla psihološki pripremiti za tako nešto što ju je snašlo iznenada. Sama je kasnije izjavila na suđenju (osuđena je na sedam godina): “Bilo bi ludo da im se nisam priključila, jer bi me jednostavno ubili. Bilo bi hrabrije reći: Ne idem s vama, radije ću umrijeti. Žao mi je, ali ja sam kukavica i bojala sam se smrti“. Da se neka snažnija, iskusnija i psihološki pripremljenija osoba našla u istoj situaciji, pružila bi snažniji otpor, pa čak i rizikovala svoj život ne prihvatajući  prisilnu promjenu svojih stavova i uvjerenja. Takve osobe imaju potpuno jasne i autonomne životne ciljeve i čvrsta uvjerenja i stavove, i prisilna indoktrinacija kod njih teže uspijeva. Takav je slučaj bio krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka sa italijanskim političarom Aldom Morom. Njega su otele tzv. Crvene brigade u Italiji. Iako je u svom zatočeništvu bio na različite načine maltretiran i mučen, Moro nije prihvatio nijedan zahtjev svojih otmičara, pa su ga oni na kraju i ubili. Isto tako, i mnogi drugi zatvorenici i disidenti koji se bore  za svoje ideje izdržali su najgora mučenja pa otišli i u smrt, ali nisu se odrekli ideja za koje su se borili. Psihološko objašnjenje bi se tu sastojalo u tome da su to bile osobe sa čvrstim životnim ciljevima, idejnim i političkim uvjerenjima, što se opire indoktrinaciji i pranju mozga. Nikakve psihološke manipulacije ili fizička i psihička prisila tu neće pomoći da se takva osoba odrekne svojih životnih ciljeva i svojih ideja koje je vezala za svoju budućnost. Do takvih promjena moglo bi doći samo u nenormalnim okolnostima  kao što je teško alkoholno stanje, patološki procesi u mozgu i njegove povrede, djelovanje droge itd., a sve to prevazilazi  okvire onoga što se zove  deprogramiranje ili “pranje mozga“.

Kad nije ostvaren prvi uslov prisilne indoktrinacije, ne može se ostvariti ni njen drugi uslov, a to je prihvatanje nove doktrine. Naime, doktrinarni sadržaji sada nailaze na veoma veliki kritički otpor ranijih uvjerenja i stavova i ta nova doktrina postaje za subjekat kom je namijenjena nelogična, neodrživa, kontradiktorna i neprihvatljiva. To se sada veoma teško postiže i primjenom grube sile.

U uspješnom otporu protiv prisilne indoktrinacije važno je ne izgubiti nadu i svoj indentitet, svijest o svojoj prošlosti i pripadnosti svojoj porodici, svojim prijateljima. Ovdje  navodimo izjavu poznatog ruskog  književnika i nobelovaca Aleksandra Solženjicina koju je on dao u svom radu This Is How We Live (1970) kao protest zato što su tadašnje sovjetske vlasti zatvorile biologa  Z. A. Medvedeva.

“Bez ikakvog upozorenja za hapšenje, ili bilo kakvog medicinskog opravdanja, četiri policajca i dva doktora došla su u zdravstvenu ustanovu. Doktori su izjavili da je on lud; jedan policajac je vikao: „Mi smo organi reda! Ustani!“ Zavezali su mu ruke pozadi i odveli ga u ludnicu. Ovo se može dogoditi sutra bilo kome od nas. To se dogodilo naučniku Medvedevu, genetičaru i publicisti, prefinjenog, preciznog i briljantnog intelekta, čovjeku dobrog srca. Ja lično znam za njegovu nesebičnu pomoć nepoznatima koji su bili bolesni i na samrti. Upravo ta njegova mnogostrana darovitost  bila je protumačena kao nenormalnost: podijeljena ličnost. Ta njegova osjetljivost na nepravdu i na glupost je protumačena kao bolesno odstupanje: loša prilagođenost na socijalni milje. Jednom kada više ne misliš kako ti je naređeno da misliš, ti  onda postaješ nenormalan. Znači, dobro prilagođeni ljudi moraju svi misliti na isti način...

Da je ovo bio bar samo jedan ili prvi slučaj! Ali, to je već postalo moda i metod masovnih represalija bez traženja greške, ili je ta greška toliko zanemarljiva da ju je sramotno i navoditi. Neke od žrtava se široko poznate: mnogo ih je više nepoznato. Ulizice psihijatri bi jednostavno kazali: mentalna bolest.“

“Oni bi kazali da taj i taj ima neke socijalne probleme, suviše briljantne sposobnosti, ali nedostatak...“

“Vrijeme je da se jasno kaže: zatvaranje  u ludnice zdravih ljudi zbog njihovog slobodnog mišljenja je spiritualno ubistvo.“ (1970, str. 6)

  

 

BITI  NORMALAN U NENORMALNOM MJESTU

Većina savremenih psihologa smatra da je najveći problem medicinskog modela liječenja psihičkih poremećaja u tome što se taj model koristi kao bazični u razumijevanju disfunkcionalnog  ponašanja – što se naglasak stavlja na osobu, a ne na milje u kome ta osoba funkcioniše i živi. Taj model je orijentisan na prošlost u traženju porijekla bolesti, a ne na trenutne uslove koji podržavaju  disfunkcionalno ponašanje. Isto tako, taj model pretpostavlja   da ta bolesna individua treba da bude izolovana sve do izlječenja. Čak i tada se tvrdi da postoji mogućnost remisije simptoma bolesti itd. Možemo samo zamisliti kako se osjeća osoba koja je bila u bolnici i kojoj je rečeno da je oslobođena (izliječena od simptoma bolesti zbog kojih je i došla u bolnicu) i nakon ponovnog pogoršanja dolazi u bolnicu i da joj se dijagnoza “shizofrena remisija”? Zato se i zamjerke medicinskom modelu psihičkih bolesti mogu svesti na sljedeće: a) sam fenomen mentalna bolest  više se odnosi  na odstupanje, a ne na bolest; b) kako god je zvali, ta mentalna bolest nije isto što i kancer ili tuberkuloza u smislu bolesti, već više  nekava subjektivna oznaka ili metafora koja se odnosi na jedan broj ljudi i njihova psihička stanja koja nije lako direktno posmatrati; c) ta bolest je više produkt neadekvatne socijalne interakcije i prilagođavanja socijalnoj sredini koja ima konfliktne zahtjeve, nerazumna pravila i patološke odnose u porodici, školi, na poslu i drugim situacijama. Ovaj opšti kriticizam je došao primarno iz tri izvora: radikalne psihijatrije, sociologije i socijalne psihologije. Thomas Szasz, pionir u radikalnoj školi psihijatrije, čak tvrdi da “u bolnicama psihijatri i njihovi prisilno dovedeni pacijenti imaju odnos koji više lični na odnos gospodara i roba, nego doktora i odraslog pacijenta“. Uslovi za život u takvim ustanovama su postali najveća moguća kazna za one koji su proglašeni mentalno bolesnim samo zato što se nisu dobro uklapali u  opšteprihvaćene "normalne" standarde. Koliko je ovo sve složena problematika veoma dobro ilustruje i primjer koji navodi P. Zimbardo (1976) u svojoj veoma popularnoj knjizi Psychology and Life. Govoreći o liječenju mentalnih bolesti i greškama koje se tu čine, on to ilustruje sljedećim primjerom sa naslovom: On Being Sane in Insane Place (Biti normalan na nenormalnom mjestu).

            Zimbardo  jednostano traži odgovor na pitanje može li normalna osoba koja nikad nije imala psihijatrijske probleme biti primljena u psihijatrijsku bolnicu i da to ne bude otkriveno kad se nađe unutar  te ustanove za mentalne bolesnike. On navodi studiju D. Roshenana (1973) koja upravo i opisuje takav slučaj i kao zaključak navodi da kad je neka osoba jednom označena kao  mentalno bolesna  i primljena u bolnicu, ništa više što ta osoba uradi kasnije ne može biti smatrano za normalno. Roshenan i još sedam njegovih kolega su se sami javili u različite psihijatrijske bolnice. Ovih osam pseudopacijenata su na prijemu tvrdili kako čuju nekakve nejasne glasove. Naravno, sve je to bilo dobro odglumljeno kao što su bili dali i lažne lične podatke o svom imenu, zanimanju, zaposlenju itd. U svim slučajevima, kad su primljeni u bolnicu,  postavljena je dijagnoza: “schisofrenic”. Suština je bila u ovome: čim su se našli u krugu bolnice, ovi pseudopacijenti su odmah prestali simulirati bilo kakve simptome bolesti i ponašali su se na najnormalniji način kako je to bilo i prije dolaska u bolnicu.

Suštinsko pitanje je ovdje – kako brzo su bili otkriveni? Rosenthal izvještava da, uprkos njihovom pokazivanju normalnosti i da je sa njima sve u redu, „pseudopacijenti nikad nisu otkriveni “.  Javljali su se na razgovore i preglede dok su bili u bolnici ali su nanovo i nanovo opet bili dijagnostifikovani kao “shizofrenija u remisiji”. Tako su ostali skoro dva mjeseca u bolnici dok nisu izašli na intervenciju porodice i kolega. Niko od doktora u bolnici nije priznao da je bila napravljena greška u dijagnozi prilikom prijema u bolnicu, tj. da su normalne osobe bile na nenormalnom mjestu. Ali, još veće je iznenađenje slijedilo je kad  je Roshenan nastavio svoje istraživanje. Pošto niko od doktora nije priznao i dalje svoju grešku, Roshenan je obavijestio medicinsku javnosti  da će (ne navodeći tačno vrijeme) u narednih nekoliko mjeseci poslati još nekoliko pseudopacijenata i u druge bolnice i da bi se mogla dogoditi  ista stvar ponovo, tj. da psihijatri neće prepoznati da su to zdravi ljudi. Ljekari su se dobro pripremali da im se ponovo ne dogodi greška u dijagnozi i evo šta se dogodilo: od 193 pacijenta primljena u bolnicu tokom tog perioda, 41% bili su identifikovani kao pseudopacijenti. “Koliko je stvarno Roshenan  poslao pseudopacijenata da budu primljeni na liječenje? Vi ste vjerovatno pogodili. Nijednog” – zaključio je svoje navode Zimbardo.

 

 

ROMEO  I  JULIJA  EFEKAТ

 

                                           With love s  light wings did I  o erperch  these

                                                           Wals;

                                                           For stony limits cannot hold  love out,

                                                           And what love can do, that dares love attempt.

                                                           Therefore thy kinsmen are no stop to me.

                                                                      W. Shakespeare, Romeo and Juliet ( Act II, Scene 2)

                                                          

            Ovako je govorio Romeo Montag kada se uspeo preko zida koji je opasivao kuću u kojoj je živjela Julija Kapulet. Ona ga je sa svog balkona sa strepnjom upozoravala i pitala:

                                              

                                    JULIJA              Reci kako si došao ovamo,

                                                           i zašto? Zidovi vrta su visoki,

                                                           teški za prelaz, a s obzirom ko si,

                                                           za tebe je ovo mesto sama smrt,

                                                           Ako te tu nađe kakav rođak moj.

                                                          

                                    ROMEO             Na lakim  krilima ljubavi sam zid

                                                           preleteo; jer kamene međe

                                                           ne mogu nikad zadržati ljubav;

                                                           a što ljubav može, ona to i sme.

                                                           Rođaci tvoji prepreka mi nisu.

                                                                

                                   

                                    JULIJA            Ako te vide, ubiće te.

                                   

                                    ROMEO         Vaj, veća opasnost u oku je tvom

                                                           nego u dvadeset njihovih mačeva.

                                                           Pogledaj me milo, pa me mržnja njina

                                                           Ne može raniti.

                                                           V. Šekspir, Romeo i Julija ( Čin II, Scena 2) u prevodu:

                                                                                       Ž. Simića,  Sarajevo, 1882. Priredio N. Koljević

 Govori li nam ovim riječima Romeo  da ljubav ne samo svladava prepreke, već na osnovu njih još i buja, raste, tj. ostaje veća i jača što je više prepreka i protivljenja i što su jače prepreke i protivljenja. Ovome nas uče slične priče, kao što je i ova, od pamtivijeka. Što su veće svladane prepreke i zadovoljstvo je veće, veće je i uvjerenje da je donesena prava odluka i na vrijeme. Tome nas uče kako savremene, tako i drevne ljubavne priče:  što je više i dublje zapretan žar tim je veća toplota i žešća se vatra rasplamsava. To je poznati psihološki efekat, što su veće prepreke to je veća i želja da se one svladaju. Ljubav se tu i sastoji u svladavanju prepreka. Što su savladane prepreke veće i jače, tim je i ljubav čvršća i veća, jer je u nju ugrađeno i zadovoljstvo, radost i sreća  zbog uspjeha od savladanih prepreka. Psiholozi su dosta ispitivali taj fenomen. I ta ispitivanja su pokazala da što su veća protivljenja roditelja i rođaka emotivnoj vezi dvoje mladih, time je ta veza jača i jača njihova spremnost da podnesu svaku žrtvu, pa i one najveće. Ali šta je tu starije: kokoš ili jaje? Da li mladi par tim više postaje emotivno vezan zbog miješanja njihovih porodica u njihove lične životne probleme? Ili porodično miješanje postaje tim veće i jače što više primjećuju i opažaju da će ta emotivna veza biti krunisana zajedničkim životom. Istraživanja tog fenomena su došla do saznanja da, ipak, veće protivljenje roditelja je to što izaziva i jača ljubav, a ne obrnuto. Dakle, što su prepreke i zabrane veće, emotivne veze i ljubav jačaju. To potvrđuje i činjenica da su mladi spremni i na najveće žrtve da bi ostvarili tu svoju emotivnu vezu. Roditelji i drugi bliski rođaci koji se miješaju u emotivni odnos članova svoje porodice najčešće to komentarišu ovako:  "Mogla je / Mogao je naći bolju priliku......."     ili   "Treba prvo da završi školu i zaposli se......" itd.  Neki roditelji uzimaju u obzir čak i način odijevanja, stil života,  pa sve do rasnih, religijskih ili  socijalnih razlika.  Ali i pored svega toga Romeo i Julija efekat, kako su ga nazvali psiholozi, i dalje traži dodatna objašnjenja. Naime, primijećen je i  sljedeći  paradoks:  Što je jača emotivna veza i ljubav mladih i što je veće protivljenje roditelja i rođaka, izgleda da raste i  sumnja (možda i kao neka vrsta nepovjerenja) među  zaljubljenim parom i oni postaju kritičniji jedno prema drugome. Ova povećana sumnja (u ispravnost i mogućnost ostvarenja onog čemu teže) može da bude i zato što oni zaista uzimaju u obzir i nije im svejedno ( "taking to hearts" uzimaju to k srcu) šta njihovi najbliži misle o njihovoj vezi. Zato  se sada može kazati da protivljenje ne samo da povećava intenzitet emotivne veze, već i  intenzitet sumnje i kritičnosti, jer i to je uslov da ljubav pobijedi, tj. da mladi uvjere jedno drugo kako su donijeli pravu odluku da ostanu zajedno do kraja i bez obzira na jačinu prepreka i veličinu njhove žrtve. Dakle, izgleda da oboje zajedno, i ljubav i sumnja doprinose da emotivna veza raste i buja na porodičnom protivljenju. Jedan od razloga velike slave Romea i Julije je i taj što ljubav u toj drami govori u svoje ime. Njih dvoje su sami na svijetu koji ih ne razumije, iako čitav taj svijet i sam govori samo o ljubavi. To je tragedija meteorske ljubavi sublimirane u samo jednom iskazu: Nagle se  sreće naglo i završe. Prema objavljenoj književnoj kritici ove drame, Hari Grenvil Barker ističe da je Šekspirova glavna zasluga u tome, što je udvostručio njenu dramsku vrijednost pretvarajući mjesece u dane. Osjećaj brzine radnje povećava njenu dramu. Ovakvoj ljubavi i njenoj tragediji i odgovara da se rodi, dostigne vrhunac i kraj za svega četiri dana. (Hari G. Barker: Romeo i Julija, iz Predgovora Šekspiru, 1945)

  

Издања

Ред рођења, Бесједа, Бања Лука 2014.

Ново